Ne daj mi da te pjesmom uznemirim,
nemoj zbog nje biti ni tužan ni sretan,
jer s njom se kroz prostor do tebe širim,
da budem tvoj dah, lak i neprimjetan.
I meni su koljena klecala zbog stiha,
u dušu je uranjao ko melem, il mač.
Potom me zgrabila neka strepnja tiha,
da srce istisnut će i osmijeh i plač.
Nemoj se pjesmi apsolutno davati,
vrata srca svoga čvrsto zakračunaj,
jer ako zbog nje već ne možeš ni spavati,
na lakoću postojanja ubuduće ne računaj.
Pročitaj pjesmu, kao novine da čitaš,
dok guštaš jutarnju kavicu na rivi.
O njoj ne razmišljaš, ništa ju ne pitaš…
ona je stvorena da u tvome dahu živi.
Osmjehni se životu, ta dao ti je sve,
biserje je prosuo pred svaki tvoj korak.
Raduj se jer u sebi nosiš i vječni dio nje,
što srcu šapće: Ja sam tu, ja sam zrak.