Marketing
JA SAM OTOK
Što je ljubav koja treba dare
doli glupost, sljepoća i umor.
(Ljubav se opet poigrala mnome.)
Dvije gadne vertikalne udubine,
skupljene između ravnomjerno
počupanih obrva,
protežu se do optužujućeg,
srditog pogleda
usmjerenog zbunjenoj, razdrmanoj nutrini.
Dakako, bunim se,
mada me neshvatljivo tišti.
Razlikujem ljubav koja se siti sobom
od patničke ljubavi koju mori neutaživa glad.
Dugo su me natrpavali pažnjom,
navodili me na ljubav,
a onda me silili da sve povratim.
I uzvratim sluganstvom.
Otada si sama udjeljujem
sitne zalogaje užitaka.
I živim od ljubavi. Prema sebi.
Ljubav nije gospodarica.
Ljubav služi, ali dobrovoljno.
Na putu do takva stava,
spram vlastita bića bijah nemilosrdna.
Namršteni tiranin koji zlostavlja,
kroti (po prirodi) tako divno,
savršeno postojanje.
Prisiljavala sam dušu da kleči,
da rida, da zapomaže u samici;
okivala sam ju nepopustljivim strahom,
nametala joj biblijsku budnost, oprez i sumnju,
štiteći je od izvanjskih pogibelji.
Morala sam je zadržati u sebi!
Morala je sebi biti dovoljna!
Slamala sam je pjesmom, diktirala joj afirmacije,
podučavala sam ju, maltretirala, testirala,
i, pri slabosti, vraćala je na početak
sve dok nije uvidjela da je samo u samoći
potpuno slobodna.
Koristila sam se lukavstvom,
mudrošću čupavih mislilaca
(koji sami nisu umjeli unijeti
spokoj u svoje živote).
Ustrajnim uvjeravanjem…
slomila sam ju.
Otada me nije zaboljela.
O, kako je slatka uzdignutost svijesti
kad nemam u sebi ništa osim djetinje ljubavi
i kada u drugima vidim izvornu nevinost.
Dijete zna da sve je igra.
Toboganom života spuštam se med ljude;
pomognem kakvom nevoljniku
da se uspravi,
i, neopterećena bitkom, potrčim
da bih se opet uspela.
Pritom zaboravljam čak i ljude koje volim.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
No, tada si ti nadvisio gomilu
i znatiželjnim pogledom grebao svilenu kožu
s namjerom da se (kroz ranu) smjestiš pod nju.
Pokušao si narušiti moj mir.
Čemu bliskost? Što si htio?
Mnome ispuniti rastuće i množeće praznine?
S rukama u zraku i pjesmom u srcu
klizila sam životom,
da bih zaprepaštena zarila lice u pijesak
kada si upitao: ˝Voliš li me? Moram znati!˝
(… do tada ništa nije bilo važno…).
S punim ustima pijeska, zabezeknuta
i uplašena, procijedih: ˝Da.˝
Utažih tvoju glad za cjelovitošću.
Zašto pridavati važnost ljubavi?!
Ona se podrazumijeva!
I bilo bi tako da nije ljubavi
koja ohrabruje dušu da se uzvrpolji
i na neposluh nagovara srce.
Ljubav utjeruje strah.
Ona čini da opijen teturaš
događanjima tko zna čijega života,
tražeći sebe.
Ne pogledavši te, otpuzala sam iz lunaparka,
ugurala nelojalnu dušu u samicu
i počela ju sustavno slamati.
Ne smije ti vjerovati da nitko nije otok!
Ja to jesam! Otok!
Nisi mi dao vremena da za te pronađem
Mjesto u djetinje razigranim mislima.
Pitao si, a ja ne znam lagati.
Izgovorenom istinom svladala sam sebe
i osudila se na bezglasnu, neosvojivu osamu.
Spoznaja opravdava djela.
Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna.
Post je objavljen 10.02.2019. u 23:53 sati.