Slavica Juhas - Poezija
03.07.2024., srijeda
NESTAJEM
|
Opet se vraćam u školjku, zatvaram se, odustajem. Kao spomen nosim boljku, koju teško zatomljujem. Ne želim se osvrnuti, jer nismo ostavili trag. I ako me poraz ljuti, nema vraćanja natrag. Kad pomislim na rastanak, strah učvrsti usta nijema, ali veći danak plaćam, brišući suze kojih nema. Obmanjujem se uvjerenjem da će razum prevladati, a usidrena u snu stenjem… znam, neću te dočekati. Još puzim skliskom nutrinom i primam udarce kobi, jer ljubujem s pričinom, koja mi bivanje drobi. U tvojim grudima je stud, motiv je u okovima. Svaki promišljaj je hud, okružen je zidovima. Ne zovi me da se vratim, ne mogu preskočiti zid; ni preživjeti kad shvatim kakav zluradnik je privid. Još ove noći dopuštam da pohodiš me kao sjena, jer od jutra za te ja sam u bespuću izgubljena. Ne traži me, ne zovi me, pomiri se s oproštajem. Možeš lupati moje ime, ali život ne. Nestajem. |
- 03:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEDOSTAJEŠ
|
Časno si napustila mali naš svijet, i u domu Svevišnjega se nastanila. Trudim se da ti ne otežavam let, da tugom ne močim ti paperjasta krila. ˝Da doživim stotu, a pokle ča Bog da˝, pisalo je na crvenkastoj polo majici. U duhu uvijek vesela, lijepa i mlada, po naravi sličila si pustopašnoj svetici. Čistim namjerama, zaraznim osmijesima i velikim srcem cijeli svijet si osvojila. Bogat je onaj koji blagoslovima prožima tuđe živote, i kada ga rani okrenuta pila. Povazdan si radošću ispirala oči, a tuga je trajala koliko i život leptira, koji je, raskriljen, skončao na ploči il nestao u zaslonu Božjega svemira. Kad čovjek ode iz zemaljskog kožuljka, kad odloži sve što umislio je da jest, kada izmigolji iz smežuranoga tuljka, u bjeličasti haljetak odijeva svijest. U Edenu su ustaljene uzvišene priče o onima koji na Zemlji ostaviše trag. Kada noćca crne zastore razmiče, anđelčići slete pred moj kućni prag. Prepričavaju zgode iz tvojega života i smiju se hihotom mile mi besanice. Od smijeha trese se i nebeska kalota, oko sunca kruže priče prpošne starice. Opet nasmijana. Nasmijani. Ti, oni… Mi. A krnji kožuljak priječi uvid u onostrano. Ali dah kad hropne, u nozdrvama zazimi, u skute Fortune vraća se žiće prosijano. Nad osušenim suzama i mrtvim mukama, za pokoj tijela poklopljenu svijeću palimo. Ipak, duša je budna. U Božjim je rukama! Zbog praznog zagrljaja samo sebe žalimo. Znam da i sada si razdraganoga duha, znam da uveseljavaš sve anđele redom, ali ja bih da preda me baneš iznebuha i da prste omotam kosom tvojom sijedom. Još samo jedanput vidjeti bih htjela kako s užitkom srčeš toplu čokoladu. Ili da me iznenadi par medenih strijela, kad iz glave izbijaš mi djetinju navadu. Jer, nevješto si glumila da ti nije pravo što sa stotinu balona ukrasila sam stan. Ponos s ruba usne kazivao je da zapravo sretna si, ko da opet slaviš peti rođendan. Danas na balkonu nema šarenih balona, mašnica ni šuškavih, papirnatih kaskada, ali na grobu, kraj svijeća i cvjetnih pompona, u kartonskoj šalici dimi se topla čokolada. Znam da sada živiš tamo gdje ne dišeš. Sumnja me podbada, ali vjeru ne slama. Osjećam da kraj mene na ljuljački se njišeš… Znam da čuješ šapat: Nedostaješ mi, mama. |
- 03:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DANAS
|
Danas sam ti skuhala kokošju juhu, gustu, manje masnu, baš kakvu voliš. Papar ne sipaj po nadrobljenom kruhu, pripazi da je u žurbi ne presoliš. Kada u slast pomljackaš sve iz tanjura, sjedni na ljuljačku, brzo će kavica. Još se sunce diglo nije, sada je ura da u vrt skoknem po par zrelih smokvica. Skini pogled s prašnjavog mobitela, već unaprijed znaš da neće te zvati i da čudit ćeš se što si doživjela… da djeca ne pitaju: Kako si, mati? Ako hoćeš, otići ćemo do grada, prošetati Korzom, obići tržnicu. Prijat će ti kolač i topla čokolada čim sjednemo u kafić, pod nadstrešnicu. Kada poželiš, kući ćemo se vratiti, jer znam da reći ćeš: Trudna sam. Gren spat. Trknut ću pred tobom i uključiti na noćnom ormariću baby aparat. Još jednu stvar morat ćemo učiniti prije no što poljubim oči ti snene. Nemoj pogled skrivati, nemoj se sramiti… i ti si meni mijenjala pelene. Spavaj, mila mati, daleko od kuće, ispred koje odsjekla sam hortenzije. Čudesno mi tvoj glas kroz pjesmu šapuće: Ne plači, kćeri, ovdje lijepo mi je. Majčice, guši me progutani očaj, i što sam ti više no ikad mučaljiva, ali dušu prožima i utješni drhtaj… danas si mi barem u ovoj pjesmi živa. |
- 03:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NA KOLODVORU SNOVA
|
Pošalji sjetno srce neka krišom slijedi moje energične kretnje i stabilan hod, ali nemoj da uznemiri te ili ozlojedi kad doznaš da na štiklama stupa marod. Pošalji srce u moj zaleđeni pogled, neka vidi što se u santama leda krije. Bojim se da zaprepastit će te nered, i smutnja koja tinja sred pasivizacije. Pošalji srce u moje promišljaje tužne, spoznat ćeš da sjeta za ohološću vri. Da moje su namjere krotke i nedužne pa ipak podvrgnute strogoj cenzuri. Pošalji srdašce da kraj mojega legne i upita ga zbog koga divljački kuca. Kaži mu neka pred Bogom prisegne da ti nisi razlog što od muke puca. Pošalji srce neka virne mi u dušu… nek vidi da na čuvstva stavlja steznike, pred spomen o tebi zmiju čegrtušu, a zdravim razumom zatrpava rizike. Sa srcem i sebe k mom srcu pošalji, da svoj odraz nazrem u tvojim očima, a onda se od mojega života udalji i sanjaj novi susret na nebesima. Nismo smjeli, nije nam bilo suđeno da u paru hodamo u susret starosti, pa skupljamo što je u varci utrženo… da trpko strpljenje sve patnje premosti. Pošalji mi turobne misli, svoje boli, da s tobom žalim što nismo zajedno. Ah, tko na kolodvoru snova voli, taj sanjari nečisto, ali živi čedno. |
- 03:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NE MARIM
|
Iza tijela zjapi provalija puna šarolikih uspomena, a pod vjeđama zlobno hihoće se budućnost. Ne marim. Preteška umna popudbina sjedinila se s tromim koracima, srasla je s potkožnim tkivom. Ne marim. Na mišićave noge navlačim bijele lanene hlače, na grudima zakopčavam narančastu košuljicu, a na izdajničke keratoze razmazujem bež korektor. Ne marim. Razigrana htijenja bore se s grintavim svijetom, koji kokodače da staro mora rano početi umirati i da za stvaranje nove prošlosti nemam vremena. Tamno crveni lak za nokte u sprezi je sa smećkastim kolutovima i nezadovoljnom kožicom na rukama, ali prkosno u autobus unosim ruksak pun dobrih vibracija. Iz blago otvorenih usnica pršte riječi pohvale, podrške i utjehe. Za visoke ručke primam se sa zrakama pozitive, dok pod tamnim naočalama svjetluca jedna stara, nerješiva ljubavna briga. Ne marim. Kada zaboli, razvaljujem je s usiljenim osmijehom. Nutrina ne može odoljeti… i smiješi se. Iskreno. Ni bukači negative ne uspijevaju probuditi bore mrštilice, jer ono što mojoj duši prija… ne mijenjam. Iz autobusa izlazim mlađa… nego prije dvadeset godina. (Neće mi nesretna gunđala određivati kako ću se osjećati!) Jednostavno, ne marim. Danas-sutra duša proći će kroz nevidljivi zid, u koji umorni korpus naglo udarit će, i potiho izdahnuti. Ne marim. Ali, ispunite mi posljednju želju… i moje beživotno tijelo sahranite u tenisicama. |
- 03:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČEKAM
|
Čekam brzi mig, riječ, poruku, znak, da opet uzbuđena dočekam noć. Kada razboriti pođu na počinak, da krenem ti u susret kao nekoć. Da stihovi grunu poput gejzira i maštu zapljusnu novim pjesmama. Da slovca kaplju poput eliksira po prikrivenim, žukim emocijama. Pomozi mi da oćutim potrese duše, da srce načas mahnito podrhtava, da bezbrižna ljeta, koja minuše, nestanu pod naletom stiha prašnjava. Izvuci me iz zone opuštenosti, iz nepopustljivog zagrljaja sreće, iz konformizma, nebrige i lijenosti, gdje otrovna suza radosnica teče. Ti si moja splav u olujama tuge, ti oštrica si čežnje, i trajna rana zbog koje uplakana sjedam za stol i zapisujem čuvstva sviješću negirana. Čekam, čekam da oglasiš se műkom, mislima da pokreneš moje misli. Osjetit ću kada mrdnem desnom rukom i kad obnoć nemiri budu me stisli. Kunem ti se da neću se pokajati što sreću odbacih zbog šugavih slova, jer, u zanosu, srhom ću ti opisati čaroban život na proplancima snova. Ali, javi se! Ne moraš mi doći. Ne trebam tvoj lik, glas, tezulju oka, tek vibrom u moju dušu uskoči i ubrzaj let sladunjavog sroka. Možeš li shvatiti u sreći nesreću? Hihot ili naricanje pri drijemežu? Dok noćobdije Mytikas nadlijeću, ja s jednim krilom gubim ravnotežu. Čekam da probudiš me žalcima sjete, da iz bolnih rana poteče mastilo, da nad Tesalijom sustignem poete, kojima neimanje krila je skrojilo. |
- 03:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RASKRINKANI
|
Razmišljanja slamaju. Snovi obnavljaju. Neznanje sije Prometejevo sjeme. Slavlje pri žetvi potraćenog vremena. Jutarnja magla ispire iscereni ruž s maske. Razmišljanja slamaju. Snovi lijepe slomljeno. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Priželjkuje se nenadana ugoda, ali ona je nestala s potraćenom fazom života. Kronična malodušnost. Prijemčiva. Bezizgledna samotnost. Prihvaćena. Iskrena gledišta. Prikrivena. Tko bi se usudio voljeti nesavršene? Rasklimani život cijedi se niz retke. Trenutni preobražaj. Trenutan poput smrti koja oživljuje i koja donosi varljive promjene. Vrlo važan slijed trenutaka. Uštap. I izvanzemaljski horizonti. Rađanje privida. Oblutci izlijepljeni luckastim, intimnim slikama. San. Ljubav koja se daje i koju povećava vlastito davanje. Dobrota koju dijeljenje umnožava i koja pri potrošnji buja. Otok Utopija, nastanjen. Moje more, ostakljeno. Raj, sveudilj i svugdje. Kap do kapi. Sklad. Stvarnost. Otok Utopija, nenapućen. Pobješnjeli val u skoku. Zagrljaj, empatija, skrb, ljubav, darivanje, požrtvovnost… u čeljusti mora. A uplakani trubaduri bezglasno poje. Alba! Ganuta sam do… smijeha. S teškoćom varim udvorne tlapnje i gugut samoće jer dani su mračni, a noći su trajne. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Odgovor kaplje iz očiju. Razmišljanje slama. San umara. |
- 03:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
EDENSKI SLAVOLUCI
|
Nisam umjela plesati u kolu, činiti što od rođenja ne mogu. Za one koji željeli su kontrolu, imala sam tri ruke i jednu nogu. Za uglom ismijavali su kretenku, jer nije znala koju ruku da im pruži. Nisu vidjeli da na skup baca sjenku duša koja iznad mrkog kola kruži. Na zatiljku isplela sam prste i kao na ležaljku legla sam na zrak. Dok cupkale su njihove noge čvrste, otpuhnula sam mekih krila čuperak. Oko kola lepršalo je perje, ali bahatost vidje tek tri ruke i jednu nogu, kojom u predvečerje doskakutah pod edenske slavoluke. Gledala sam svoju dušu kako leti, treću ruku nježno spustila na papir, jer znala sam da stihovi će navrijeti, kada srce prožme nebeski dodir. Pred jutro zaklopila sam bilježnicu, ali iskre su iz nje još dugo frcale. Tračcima zore gasila sam groznicu dok suhe su usne pjesmu fićukale. Perje me zasipalo s nebesa… (Moja duša tako znade čestitati, što kada budem legla ispod čempresa, živjet ću u onom tko će me čitati?) Neka nada mnom ne leleču kolovođe, kada nisam umjela u kolu plesati. Neka ne žali me tko kraj groba prođe, jer, kad me bude čitao, ja ću ustati. |
- 03:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BESKUĆNICI
|
Uskrsnule su riječi pa sada mnome vladaju, a s prvim bdijenjem oživjela je i tvoja slika. U polumraku drhtim, suze u me padaju, jer u palačama dva smo sirota beskućnika. Obilje na stolovima, dragulji na grudima, ljubazni osmijesi pred nama se klate. Lokoti na srcima, oprezi u pokretima, a ipak nam kupljeno još jednom naplate. Teško je sabirati lomnog sebstva komadiće. Dok jugo samotno fijuče, ni vapaje ne čuje. Utekoh u noći, koje sve jedna drugoj sliče, gdje radije nemam te, nego da me čežnja truje. O, kako žare i peku varljivi zagrljaji nade, sati čekanja, zurenje u zaključana vrata. I strepnje, kad zle slutnje življenje ogade, da sam nedostojna jer sam puna blata. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Bila sam ti vjerna jer moja duša ne skita, tražeći uvijek iznova hodajuće taštine. Bila sam samo tvoja, u dnevniku skrita, svjesna da ću nestati pod naslagama prašine. Kad uskrsnu riječi, kada me svladaju, kad s prvim bdijenjem oživi i tvoja slika, kajanje me razdire, sjećanja probadaju… U palačama dva smo sirota beskućnika. |
- 03:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SRETNI NESRETNICI
|
Danas me boli svaka vlas na glavi, a korijenje kose buši mi tjeme. Ustrajno zlostavlja me um brbljavi, a ja ne znam gdje naći mu sjeme. Nije ono palo s tužnoga neba, nostalgija nije uzrok klijanja. Čini se da um izvlači iz ždrijeba sjemenke misaonih orgijanja. Iz vjetra na slici, njihanja grana, iz varave tihoće pada sjeme, pa niču slova, u kut stjerana, i iz ništavila nastaju poeme. U prazan racio misao sklizne, kao zrno pijeska u bisernicu. Pjesnik stihom bolno mjesto lizne i za točku kapne suzu radosnicu. Ah, nemojte zavidjeti čudacima koji od sjemenja spravljaju košmar, a od zrnatih tvari u mislima oblikuju poemu i udare timbar. Ah, nemojte da itko bude ljubomoran. Ta pjesnici liježu kada pijetli rane, a njihov um, zbrkan, a plodonosan, na mjesto zadnje točke suzu kane. |
- 03:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BAČENE SLAGALICE
|
Pet sati na dan puzzle znam slagati, tupost se ponavlja i do godinu. Kada se danguba spajanja lati, kamenčiće pretvara u planinu, kapi u potoke, cigle u dvore kojima je skalpel ucrtao bore. Katkada fragment držim u prstima (ko žilet) cijelo poslijepodne, sve dok me bol ne žigne u kostima od poze dozlaboga neugodne. No dok se istežem imam u vidu kakva će slika blistati na zidu. Ako jedno mjesto ostane prazno, ko ružna mrlja nedovršenosti koja u me zijeva bezobrazno… psujući kao kočijaš priprosti kojemu za sreću fali jedan bod… zgotovljeni puzzle razbijem o pod! Pometem ga i bez mrve žaljenja prepletom nijansi kantu napunim; a nakon predviđenog pomračenja samu sebe oduševljenjem zbunim. Krnji me puzzle više ne zanima! (Nisam drugačija ni u odnosima.) Trpjela sam neizdržive slutnje, strepnje da si za osmijehom zao, jer osim teških muka i pomutnje, od debelih greda križ si mi dao; i grizlice koje se nutrinom šire, i čari, i magiju, i nemire. S tobom ništa nije bilo lako, osim što su lako puzzle padale sa moga srca. Boljelo je jako. Padajući bridovima su parale dušu. I bez boljki mogla sam znati da smo čaroliju prestali slagati. Hvala Ti, Bože, što si mi dao da sebe volim više no što njega volim. Hvala Ti što si me spasio od izroda i što imam snage da nos promolim iz gadljivo surovih okršaja, ponad lanca koji dva srca spaja. Za sobom prosipam čežnju, i glupost, svoje zablenute noći, mrtvi hod, i tvoju nepodnošljivu sebičnost. Rasulo sa srca prekrilo je pod. Za bačeni puzzle samo TI si kriv, i baš kao i slagalice… zamjenjiv. |
- 03:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEKAKO S VREMENOM
|
Koga mogu prevariti da slavim noć, s kriglom samoće, uz pjesmu tišine? U blindiranu sebe ušla sam sinoć, da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine. A slova se šunjaju kroz noćnu bijedu, s nakanom da mi sve živce pojedu. Svejedno. Neka me žderu, i glođu, i neka mi crne kikice potežu, kada prizori iz djetinjstva nadođu i sadašnjost mi siromaštvom uprežu. Draža mi je svila, al koži je srodna kabanica s rupom, od vrha do dna. Žar i znatiželju nije pomazila, bjesnoća između rakije i vina? Izopačenost je kroz rast prolazila i pijanstvom zagađena olupina, gazeći milu čitanku i vrećicu u koju je dječji strah trpao riječcu. Smrvi entuzijazam, samopouzdanje… sve ono što bujica moglo je biti. Čast se spušta, zabranjeno je dizanje, a ne smije se nikomu požaliti. Kroz poderotinu sramno je vikati. Bezbolnije je skrito tugu žmikati. Pod kratkom suknjicom noge odrvene, na klupi se skupi tek sjeme života, vidljivo kad se obrazi zacrvene, jer žulj u novine udžbenik umota. Pa i oni koji bi mogli pomoći… odmažu, i slade se u gnjusnoj jetkoći. S bahatog brda nitko ne primijeti sjeme koje se kotrlja niz padinu, a oko njega sjaje bijeli konfeti za one koji razvlače pomrčinu nad potencijal, nad sjeme koje se pruža, vjerujući da je moglo biti ruža. Ponekad je znala zapeti za kamen, uz potok kraj kojega je mogla cvasti. Možda bi domovini bila čast, znamen, ideja za ljepši pleter troprutasti. Ali, odvaljala se do udoline u kojoj je suspregla sve godine. Oni koji grakću sve su razgrabili, a njoj su nametnuli bitka klonuće. I samozatajnost su zloporabili. Pravdat će se Bogu! I za oskvrnuće! Bistroumno su sjeme obezvrijedili. Hvala Ti, nisu me na smrt povrijedili! Kada me opanak gazio, po dnu, snažila sam dušu izmišljenim svijetom. Kao hibrid cvjetala sam, u polusnu… mjesec zamijenih suncem, zimu ljetom. Za mrežnicom cvjetalo je bezbroj ruža, al nijedna ne bješe ljepša ni duža. Nekako, s vremenom i to dodija… cvjetnjak kojega nema, i mnogoljudnost, jer jalovo se sjeme širi, probija… uzdiže prazninu i mašte oskudnost. Dosta mi je snova! I tu je bolje onima koji me izguraše dolje. Koga varam? Samu sebe… da slavim noć s kriglom samoće, uz pjesmu tišine. U blindiranu sebe ušla sam sinoć da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine. Al zubata slova grizu ovu bijedu. Bojim se. Zaglavljena sam u neredu. |
- 02:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POLJUBI ME...
|
Ljubljena crna noći, još samo tebe imam, samo tebi dopuštam da gledaš kada suzim, kad i zadnji razlog za življenje si oduzimam i kada (s dna sebe) prema miloj smrti puzim. Zagrli me mrakom – jako, jako me stisni, stišći sve dok nebesko svjetlo zabljesne. Crne ruke na vrat stavi i snažno pritisni, neka sa mnom odu i misli neumjesne. Pri zadnjemu hropcu tišinom me poljubi i nečujno istisni prokleti, zemaljski dah. Neka s lica zemlje moj život se izgubi, neka vreća kosti pođe vratiti se u prah. Smrti se ne plašim. Strahujem od življenja. Bojim se što bi mi novo jutro donijelo. Predajem se jer dosta mi je trpljenja, još jedan udarac srce ne bi podnijelo. Što bih s osvitom? Kamo bih se uputila, kad pred samoćom nitko me ne čeka? Sretna ili tužna, tužitelje bih naljutila. Kamo god pošla, stigla bi me kletve jeka. Nemoj biti vesela, ni plačna. Ma, doista?! Zar zadovoljit ću samo ako ne postojim? Zbog zahtjeva gromoglasnih mazohista, škripa noći, ni poljupca tišine se ne bojim. Zagrli me, noći, presudi mi zagrljajem, poljubi me, tišino, poljupcem me uguši. Griješim kad rasipam se i kad se ne dajem, kunu me kad smijem se i kad jecam u duši. Štipam život, zadovoljavajući bezobzirne ljude, a tijelom se košmar kao oštro svrdlo vrti. Samo zato što dišem, samo zato mi sude! Zagrli me čvrsto, noći. Poljubi me, mila smrti. |
- 02:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RIMPIANTO
|
Možda mogli smo potpaliti vatru, jasnim i glasnim izjavama izazvati požar i pogubnim jezičcima objelodaniti da postojimo izvan znanog postojanja. Sigurnost smo održavali u čekanju da onaj drugi kresne žigicom i na uspravne plećke saspe žar odgovornosti. Čekali smo znajući da naše čekanje nema kraj. Možda požar opustošio bi… živote na koje navikli smo. Bismo li na nastaloj šteti imali volje i jakosti za nove početke? Ne bismo, jer pod šatorom nepromjenjivosti dočekujemo zadovoljavajuće nalete dobitaka. Ironično je kada luzeri slave pobjedu nad suzdržavanjem i samoživošću blaže poraze. Dok ponosno podižu brade i nosine, u tajnim džepovima promišljaja gnječe peckave natruhe žaljenja. Možda mogli smo postati dva nakostriješena egoista, koji bezosjećajno štipaju tuđe opekotine ne bi li vlastito žaljenje sveli na minimum. Kažu da strah je vrag, da oprez je majka mudrosti, ali ne kažu kako i kamo usmjeriti opsjenare, koji ne znaju opisati ciljno mjesto. Možda im je Rimpianto kazna za mlitavost. Rimpianto… milozvučna riječ, koja žalcem grizodušja ubada srce. Možda žaljenje naraslo je i proširilo se jer kroz vrijeme u me je utrpalo suvišak zbunjujućih riječi. Možda. Srećom, rjeđi su tmurni, kišoviti dani, u kojima nas mokri obrazi peku jer duše nisu spakirale kufere i ukrcale se na vlak drske odlučnosti. Smjelost nam nije jača strana, je li? Ili bili smo mudriji no što mislimo, svjesni da suptilne duše svjetla budućnost čeka… tek u utvrdi od pjene. Kuferi su na vrhu ormara, ispunjeni gustom paučinom, konformizam je obranjen, zubi glume stražare i daju sigurnost… dok u ušesima zuji tihi Rimpianto. |
- 02:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KAZAMAT
|
Ne želim pogled, s kojim tražio bi način kako da dopreš do moje duše, u kojoj ne sustaju unutarnji sukobi, ali (opijena tobom) čuvstva pjevuše. Kad noć pruži kandže do mojega vrata, a proširene zjenice štipucka besan, stišavam zvukove mentalnoga rata i tebe, neopipljivog, kapam u pjesan. Kada bi se u prolazu naše oči srele, med razumom i srcem planuo bi rat, jer vid odapeo bi amorove strijele, da u svijesti sruše poetski kazamat. Zdušno branim ziđe čarobne tamnice i zbog pjesme gušim tjelesne potrebe. Ne znam glumiti, ali u ulozi nesretnice… moja stvarnost čarobna je i bez tebe. |
- 02:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OKAMINA
|
Nikada nikoga nemoj pitati za me, o meni nemoj razgovarati ni s kime, kada nisi htio čuti zazive iz osame ni med redcima pročitati svoje ime. Sunce će prsnuti, nebesa će pasti prije no ti shvatiš što si učinio. Snatrih da srce ne možeš mi ukrasti, a ti si ga ugrabio, i okamenio. Osjetiš li da pjesme nemaju dušu, potražiš li u njima žestoke oćute, znat ćeš da kâm pretvorih u klepetušu… da slovca mrmore, ali čuvstva šute. Zacrnio si sve što bilo je bijelo… moju dušu, obraze, strofe i dane. Ali od svega najveće tvoje je zlodjelo što pjesme će bez ganuća biti čitane. Ako gdjekada spomeneš mi ime, kâm neće čuti, neću biti ranjena. Ne kudi moju tvrdoću, ne kuni me što s lakoćom nosim srce od kamena. |
- 02:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ISTEK VREMENA
|
Nemam više vremena za tugu, ni za prebjege u ljubavni vir. Neću nujna letjeti po krugu, ni krilcima snova dražiti nemir. Nemam više vremena za čežnju, nit´ ću sjetom kleti ime Titana. Neću, poput prosjakinje, u svežnju nositi stas, lik i djela ljepotana. Nemam više vremena za suze, ni za bdijenja i mamurluke. Neću pamtiti što život mi uze, ni mokre rupčiće i jastuke. Nemam više vremena za šutnju, niti za cmoljenja pred ziđem tišine. Neću na ožiljke sipati ljutnju, sve dok me Kosac motkom ne ošine. Nakon katarze jurim i nižem osmijehe, ushićenja i ugode. Nemam više vremena da uzdižem osjećaje koji mome žiću škode. |
- 02:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SOL MORA I SUZA
|
Kada nemoć plane, odlazim na plažu… u ruci nosim masku, u duši grcaje. Pri obmani vrućine vraški pomažu… za pripeke lakše skrivam osjećaje. Dok naivac maže me kremom za sunčanje, kezi mu se mog osmijeha druga strana, a s dimom cigarete splićem mumljanje, da obrazi rumeni su zbog zvizdana. Kada suze bujicom navru na oči, brada zadrhti, a nos se zacrveni, varalica s mola u more skoči, da pod valom ugasi požar čuvstveni. Pred polaskom posežem za poznatim trikom, mokre prste prinosim kosi srebrnoj te oči pokrivam velikim ručnikom, pretvarajući se da s čela brišem znoj. Na licu sol mora i suza svjetluca, kada skliznem na sjedalo za upravljačem. Tek jedna dvojba po mozgu mi kljuca… oblijeva li me znoj ili još uvijek plačem? |
- 02:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOBRO JUTRO, LJUBAVI
|
Nasilno si prodro u novo svitanje dana, budna sam, ali glumim da još drijemam, jer ako te opet vidim sretna i nasmijana, povjerovat ću da nimalo mozga nemam. Ako na obrazu ipak osjetim nježnu ruku, buntovno ću se okrenuti na drugu stranu, jer nećeš mi ujutro donositi svoju muku i dolaskom zbunjivati kraljevnu pospanu. Rekla sam ti da se više nikada ne vraćaš, jer uplašit će me tvoj obris, i ako te nema. Ti uporno dolaziš, kao da ne shvaćaš, da tu si, a nisi, i poludjet ću posvema. No, u redu, već kad si tu: Dobro jutro, ljubavi. Sjedni na rub bijeloga kreveta. Sjedni, i šuti. Da nisi zucnuo! Razgovorom me ne gnjavi. Potiho, na prstima, u Ganglot ćemo šmugnuti. Na brzinu otključat ću crveni, srcoliki dvor, gdje bit ćeš moj. (U dvoru je sve dopušteno.) Pred vratima odložit ću papuče (i razbor), i ušuljati se u zdanje, toplo i čuvstveno. Zato u Ganglotu najradije i počesto bivam, jer ljubimo se, ljubimo, a nitko nam ne smeta. Tu slobodno volim te, iako ne snivam, tu smo najudaljeniji od ostatka svijeta. Sunce se već uvlači pod znojne trepavice, a meni se iz tvojega zagrljaja nikamo ne ide. Morat ću se iz dvora išuljati neopazice, da me namrgođeni stražari rutine ne vide. Sa sebe skinut ću raskošnu krinolinu, sakrit ću krunu, navući svagdanju odoru, i s bolnom nostalgijom gledati u daljinu, jer i srce i duša ostat će u našem dvoru. I opet me tište stare dvojbe, i zapisi, a budnost mi realije niz obraze lije. Je li stvarno moguće da si tu (a nisi), i ovaj prekrasan svijet da je moj (a nije)? |
- 02:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (19) Lipanj 2024 (15) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Listopad 2018 (24) Rujan 2018 (26) Kolovoz 2018 (8) Srpanj 2018 (52) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA Kontakt: slavicajuhas@net.hr Blogovi koje pratim: SJENA DUŠE I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||