Čekam brzi mig, riječ, poruku, znak,
da opet uzbuđena dočekam noć.
Kada razboriti pođu na počinak,
da krenem ti u susret kao nekoć.
Da stihovi grunu poput gejzira
i maštu zapljusnu novim pjesmama.
Da slovca kaplju poput eliksira
po prikrivenim, žukim emocijama.
Pomozi mi da oćutim potrese duše,
da srce načas mahnito podrhtava,
da bezbrižna ljeta, koja minuše,
nestanu pod naletom stiha prašnjava.
Izvuci me iz zone opuštenosti,
iz nepopustljivog zagrljaja sreće,
iz konformizma, nebrige i lijenosti,
gdje otrovna suza radosnica teče.
Ti si moja splav u olujama tuge,
ti oštrica si čežnje, i trajna rana
zbog koje uplakana sjedam za stol
i zapisujem čuvstva sviješću negirana.
Čekam, čekam da oglasiš se műkom,
mislima da pokreneš moje misli.
Osjetit ću kada mrdnem desnom rukom
i kad obnoć nemiri budu me stisli.
Kunem ti se da neću se pokajati
što sreću odbacih zbog šugavih slova,
jer, u zanosu, srhom ću ti opisati
čaroban život na proplancima snova.
Ali, javi se! Ne moraš mi doći.
Ne trebam tvoj lik, glas, tezulju oka,
tek vibrom u moju dušu uskoči
i ubrzaj let sladunjavog sroka.
Možeš li shvatiti u sreći nesreću?
Hihot ili naricanje pri drijemežu?
Dok noćobdije Mytikas nadlijeću,
ja s jednim krilom gubim ravnotežu.
Čekam da probudiš me žalcima sjete,
da iz bolnih rana poteče mastilo,
da nad Tesalijom sustignem poete,
kojima neimanje krila je skrojilo.
Post je objavljen 03.07.2024. u 03:06 sati.