Pet sati na dan puzzle znam slagati,
tupost se ponavlja i do godinu.
Kada se danguba spajanja lati,
kamenčiće pretvara u planinu,
kapi u potoke, cigle u dvore
kojima je skalpel ucrtao bore.
Katkada fragment držim u prstima
(ko žilet) cijelo poslijepodne,
sve dok me bol ne žigne u kostima
od poze dozlaboga neugodne.
No dok se istežem imam u vidu
kakva će slika blistati na zidu.
Ako jedno mjesto ostane prazno,
ko ružna mrlja nedovršenosti
koja u me zijeva bezobrazno…
psujući kao kočijaš priprosti
kojemu za sreću fali jedan bod…
zgotovljeni puzzle razbijem o pod!
Pometem ga i bez mrve žaljenja
prepletom nijansi kantu napunim;
a nakon predviđenog pomračenja
samu sebe oduševljenjem zbunim.
Krnji me puzzle više ne zanima!
(Nisam drugačija ni u odnosima.)
Trpjela sam neizdržive slutnje,
strepnje da si za osmijehom zao,
jer osim teških muka i pomutnje,
od debelih greda križ si mi dao;
i grizlice koje se nutrinom šire,
i čari, i magiju, i nemire.
S tobom ništa nije bilo lako,
osim što su lako puzzle padale
sa moga srca. Boljelo je jako.
Padajući bridovima su parale
dušu. I bez boljki mogla sam znati
da smo čaroliju prestali slagati.
Hvala Ti, Bože, što si mi dao da
sebe volim više no što njega volim.
Hvala Ti što si me spasio od izroda
i što imam snage da nos promolim
iz gadljivo surovih okršaja,
ponad lanca koji dva srca spaja.
Za sobom prosipam čežnju, i glupost,
svoje zablenute noći, mrtvi hod,
i tvoju nepodnošljivu sebičnost.
Rasulo sa srca prekrilo je pod.
Za bačeni puzzle samo TI si kriv,
i baš kao i slagalice… zamjenjiv.
Post je objavljen 03.07.2024. u 03:00 sati.