Iza tijela zjapi provalija
puna šarolikih uspomena,
a pod vjeđama zlobno
hihoće se budućnost. Ne marim.
Preteška umna popudbina sjedinila se
s tromim koracima,
srasla je s potkožnim tkivom. Ne marim.
Na mišićave noge navlačim
bijele lanene hlače,
na grudima zakopčavam
narančastu košuljicu,
a na izdajničke keratoze razmazujem
bež korektor. Ne marim.
Razigrana htijenja bore se
s grintavim svijetom,
koji kokodače da staro
mora rano početi umirati
i da za stvaranje nove prošlosti
nemam vremena.
Tamno crveni lak za nokte
u sprezi je sa smećkastim kolutovima
i nezadovoljnom kožicom na rukama,
ali prkosno u autobus unosim
ruksak pun dobrih vibracija.
Iz blago otvorenih usnica pršte
riječi pohvale, podrške i utjehe.
Za visoke ručke primam se
sa zrakama pozitive,
dok pod tamnim naočalama svjetluca
jedna stara,
nerješiva ljubavna briga. Ne marim.
Kada zaboli, razvaljujem je
s usiljenim osmijehom.
Nutrina ne može odoljeti…
i smiješi se. Iskreno.
Ni bukači negative ne uspijevaju
probuditi bore mrštilice,
jer ono što mojoj duši prija…
ne mijenjam.
Iz autobusa izlazim mlađa…
nego prije dvadeset godina.
(Neće mi nesretna gunđala određivati
kako ću se osjećati!)
Jednostavno, ne marim.
Danas-sutra duša proći će kroz nevidljivi zid,
u koji umorni korpus naglo udarit će,
i potiho izdahnuti. Ne marim.
Ali, ispunite mi posljednju želju…
i moje beživotno tijelo sahranite
u tenisicama.
Post je objavljen 03.07.2024. u 03:07 sati.