Slavica Juhas - Poezija

30.06.2025., ponedjeljak

LIJEPE, A ZLE

Da sam mogla svom snagom zalupiti
obojani prozorčić, koji klatio se
između naših povezanih duša,
ne bih kroz zamagljeni pogled promatrala
putovanje zlih zvijezda od kašmira.
S dva paralelna kraka njišu se
u smjeru drskog spočitavanja,
iz ugljenih očiju sukljaju opravdane osude,
a iz žućkasto-plavih usta izlijeću im
uvredljivi pjesmuljci i hihoti sprdnje.
Dajem im za pravo, dok i sama
u grobnoj tišini sebe grdim slabost,
koja sakrila je ključ od misaonih lisica,
dok s druge strane mrskoga mi okanca
ti unezvijereno tražiš alat,
kojim razbit ćeš morbidnu vezu naših duša.
Na zapešćima već naziru se ljutnje tragovi,
a između ušiju buči mržnja
prema bespomoćnosti…
dok opake zvijezde od žutoga kašmira
sipaju otrovna, ali istinita viđenja
na otvorene rane poljuljanih psiha.
Ah, da sam te bar na trenutak ugledala
kroz rupicu na obojanom prozoru
i poljubila tvoje ružne usnice na staklu!
Ali, nisam! A htjela sam.
(I htjela bih!!!)
Zato smiješim se danu kada duhom Argera
isturpijat ću nevidljivi lanac,
koji vezao je naše nepouzdane duše,
i najzad zauvijek zatvoriti
obojani prozorčić na ćeliji.
Ali, što će mi slobodne misli,
u kojima ugasle bi zločeste zvijezde,
i u kojima nemam…
strašljivog tebe?

- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

FUĆKA MI SE

Odbijam spustiti se u dubinu sebstva
i smeće neraščišćene prošlosti
iznijeti na površinu,
sve do sadašnjice.
Ne pristajem kopati po grkim sjećanjima
i opet pokunjeno stati
pred opijeno čudovište.
Iako nekoć prestravljena glista
danas vodila bi glavnu, oštru riječ,
i zasigurno ne bi spustila glavu…
odbijam poljuljati
teškom mukom stečeni mi mir duše.
Neću s gađenjem kopati
do potisnutog, pamtljivog vremena,
koje uspjela sam zaboraviti.
Neću unezvijereno kopati do tuđeg,
neoprostivog krimena
i prljati iskreni smijeh,
sadržajne misli
i prošlošću neuprljane trenutke
samozadovoljne Herkuline.
Neću rovariti po zdravome razumu,
ne bih li iz oporih sjećanja izvukla
traumatične događaje koje,
nakon naštrebanih lekcija o mudrosti,
s podsmijehom šutnula sam
na samo dno važnosti.
Odbijam spuštati se stubištem organa.
Ne, ne idem do dna!
Na dnu oceana nemilih doživljaja,
pod plaštevima iznenađenja,
sakrivene su mentalne zamke,
za one koje privlači dubina.
I kukanje zbog proživljenih grozota.
Ja sam odabrala leđno plivanje,
u društvu svjetlucavih planktona,
ili plutanje iznad uzburkanih dubina.
Bućkam se u zadovoljstvu… i fućkam.
Neću sići do dna sebe,
jer tamo je zlo…
a samo zlu
mjesto je na dnu.

- 01:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.06.2025., subota

PRIGNI UHO

Svakoga jutra budim se s nadom,
da voljet ću ga manje, a sebe više,
ali uhvatim se kako pratim kradom
gdje pustolovna duša šarmera diše.

Počesto zovem i molim tebe, Boga,
da mangup bude moja najmanja briga,
da u središtu kukavnog srca moga
šarmer bude s gnušanjem pročitana knjiga.

Možda molitve nisu dovoljno glasne
ili nisu sletjele na izvorište kiše,
ali prigni uho kad mi muka prasne:
Daj da volim ga manje, a sebe više.

Mom viđenju jedino ispravno bilo bi
da nagradiš ustrajnu vjeru i ufanje,
kada čuješ kako moja duša drobi:
Daj da sebe volim više, a njega manje.

Ti znaš da meni ne trebaju čuda,
priznanja, medalje, ni velike riječi,
tek poštedi me nesretnoga usuda…
i šarmera od mojega života odaleči.



- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.06.2025., utorak

BUDITE TIHI

Dugo već drhturim na zimi,
pored mene zebu nepoznati ljudi.
I čekam, čekam satima,
da se moja voljena probudi.

Umorne je oči sklopila i spava,
na jastuku mekom, sred mirisnog cvijeća.
Blijedi joj obraz dodiruje nježno
blaga svjetlost s uplakanih svijeća.

Utrnite svjetlo, neka mirno spava,
neka moja draga spokojno počiva.
I nemojte jecati! Ma, budite tihi!
Na hladnoj ruci kazaljka je živa.

Dugo već nepomično stojim
kraj oltara sivog gdje moja draga drijema
i pitam se kako da postojim
kada se razdani, a nje mi nema.

Ugasite svjetlo, neka mirno spava,
neka moja draga spokojno počiva.
I nemojte jecati! Ma budite tihi!
U mraku i tišini moja ljubav je živa.

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BAREM JEDNU

Prokockali smo vrijeme i prilike,
jer željama srca nismo otvorili put.
Prevarili su nas ponos i navike
te pogled u stabilan život zarinut.

Usprkos razumu opstala je vjera
da strpljenje spašava, da doći će dan
kada u dušu, punu gorkoga čemera,
unijet ćeš slatke riječi i miran san.

Teško je prihvatiti da nećeš doći,
ni danas, ni sutra… ma, nikada više,
a mene prepuštaš poetskoj nemoći,
koja samo za te tužne pjesme piše.

Tvrdoglavo čekat ću te do kraja života…
moga ili tvoga, baš svejedno mi je,
i priznati da od svih svagdanjih grozota,
beznadno čekanje bilo je najbolnije.

Tad dopusti da ponos klizne ti s leđa
i na grudi privini ljubav nesuđenu.
S kajanjem ispod namreškanih vjeđa
pokloni mi prvu i zadnju uspomenu.

- 00:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2025., ponedjeljak

ČUĐENJE U SVIJETU

Duboko vjeruješ da
slutnja okrutnija je od saznanja,
i da više boli. Ne, mili, nije.
Bijes, kojim me iz daljine udaraš,
manje je mučan od spoznaje
da bijegom u sebe tebi olakšavam život.
Tuga, zbog koje noću u tišini zavijaš,
manja je od atoma, u usporedbi s tajnom
koju od svijeta i od tebe krijem.
Bi li se ikada oporavio kada oživotvorio bi
patetične žalopojke i suočio se s crnilom
pod mojim očnim kapcima?
Mrakom i tišinom
obojala sam svoju drhturavu nutrinu,
da od tvojih rana i ožiljaka sakrijem
sve što priuštilo bi ti dodatnu bol.
Ljubav je to, mili moj… neopisiva ljubav,
kada od voljenoga sakrivaš suze
jer ne želiš da poteku i niz njegovo lice.
Znanje je to… kojim uplašila bih te,
kada med mojim trepavicama ugledao bi
panični strah od sučeljavanja… i prepuštanja.
Znanje je to… da poput drvenog kolca
ukopala bih se u mjestu
i otresito kazala ti: Ne prilazi mi…
dok onemoćala klonula bih
u uzavrelu samokritiku;
zubima do krvi grizla ražarene usnice,
koje žarko željele bi
planuti na tvojima.
Znanje je to… koje tebi
ne smije biti otkriveno.
Kunem ti se sobom
da nikada nećeš čuti bezglasan krik,
koji bujicom cijedi se iz očiju,
jer i tada uvjerljivim pogledom
odbrusila bih: Okreni se, i idi!
Mili moj, zar doista
tako slabo poznaješ žene?!
Zar ne znaš za lomaču na jeziku,
za žeravice u grudima,
za oštre čavle pod stopalima,
dok energično govori ti:
Nemoj me nazvati. Nikada više!
Zar ne znaš da, dok u sumnji pržiš se,
tu sam, uvijek za… i uz tebe?
A kada doznao bi
da raspadam se kada kažem ti: Idi…
nikada više ne bi me pronašao, niti čuo.
(Ah, nisu pjesnici ´čuđenje u svijetu´,
nego žene koje vole!)

Mrakom i tišinom bojam
svoje uzavrele osjećaje
i ne dopuštam im da te povrijede.

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2025., nedjelja

NEODLUČNOSTI

Precizno gađao si me
ubojitim stihovima,
grdio me iz ognjenog limba slutnji…
i poput ranjene, promukle ptice
sunovratio se
u bezdan zbunjujućih pretpostavki.
Kroz život gegala sam se nesigurno,
na trampolinu očekivanja pokušavala sam
održati ravnotežu životarenja,
u dubini duše vjerujući da ukrotit ćeš
gubitničku želju za bijegom od neizvjesnosti.
U pozno doba s trampolina skočila sam
u neživo blato, u manje bolan rastanak,
jer mir je moje drugo ime,
a ˝zbogarenje˝ moje je prezime.
Bila sam uvjerena da nisam imala drugog izbora.
A što ako jesam?

Probijala sam se kroz bodljikave godine,
posvađana s odustajanjem slabašnih divova.
I žaleći što s glave skinuo si šešir olakšanja,
pompozno mašući
mojim ponosom uspravljenim leđima.
Ptičica logike nagovarala me
da razbijem gnijezdo nadanja,
jer kukavica odlazi natraške,
tješi se ližući med na soljenki
i bezglasno nariče u fetus pozi.
Tvoje mlake reakcije
pravdala sam jednostranom istinom
da rizično je sudariti se s gromadom osude.
Pitam se jesam li bila u pravu.
A što ako nisam?

Ljubio si let bez krila kroz tunel komfora,
u intimi varljive mašte, u sferi privatnosti,
pod Božjom zaštitom,
ne osvijestivši da strah i sumnja
imaju najoštrije rogove.
Prožimala te nadzemaljska ushićenost
pri pomisli na dva para očiju.
Pri pomisli na četiri noge, na dvije kičme… i dvije glave,
a jednu neodjeljivu dušu.
Da je bilo poštenja i istinske volje,
mogli smo s prvim korakom razbiti snježnu,
opsjenarsku kuglu sanjara
i, pod svjetlucavim pahuljama pravde,
pred tužiteljima držati se za ruke.
Nije bilo do mene, nego do tebe…
jer ja bila sam dovoljno hrabra.
A što ako nisam?

Šetuckam ovozemnom pustopoljinom
i kao šparoge, iz šparogaste nemoći,
berem ušljiva retorička pitanja.
Pod nepcem, u gorkoj pljuvački,
nadimlje se poražavajući zaključak
da ljubav ubili smo prije bitke.
U sebi utješno mantram
da nismo pogriješili.
A što ako jesmo?!


- 00:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2025., petak

PRVA I POSLJEDNJA

Prokockali smo vrijeme i prilike,
jer željama srca nismo otvorili put.
Prevarili su nas ponos i navike
te pogled u stabilan život zarinut.

Usprkos razumu opstala je vjera
da strpljenje spašava, da doći će dan
kada u dušu, punu gorkoga čemera,
unijet ćeš slatke riječi i miran san.

Teško je prihvatiti da nećeš doći,
ni danas, ni sutra… ma, nikada više,
a mene prepuštaš poetskoj nemoći,
koja samo za te tužne pjesme piše.

Tvrdoglavo čekat ću te do kraja života…
moga ili tvoga, baš svejedno mi je,
i priznati da od svih svagdanjih grozota,
beznadno čekanje bilo je najbolnije.

Tad dopusti da ponos klizne ti s leđa
i na grudi privini ljubav nesuđenu.
S kajanjem ispod namreškanih vjeđa
pokloni mi prvu i zadnju uspomenu.



#prva #i #posljednja
#uspomena
#slavicajuhas
#slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland #kaktusfield
#poezija #audiopoezija
#poetry #audiopoetry

- 01:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.06.2025., utorak

POBUNA TAME

Ugasila sam televizor, spustila rolete,
zatvorila prozor
i zavalila se u udoban naslonjač,
Da pozabavim se pobunom
oko kralježnice.
Tamo se okupljaju riječi,
koje kod glasnica naišle su
na barikade.
Neću valjda dopustiti da me provale!
Osupnuta sam mrmorima
moje mračne strane:
˝Volim ga…
kao što biljka voli korijen,
kao što suncokret voli Sunce,
kao što orao voli duga krila,
kao što fetus voli plodnu vodu,
kao što ptić voli gnijezdo,
kao što cvijet voli kišu,
kao što rijeka voli izvor,
kao što moje tijelo voli srce…
u kojemu njegov je dom.
Volim ga! Sruši barikade… i reci mu.˝
Skočila sam iz naslonjača, upalila televizor,
podigla rolete i otvorila prozor,
jer moja mračna strana zamukne
pod zvukovima krkljanca i danjega svjetla.
Nadasve smeta joj moja sposobnost da ugušim
pobunu ljubavi… u sebi.

(Ako te ikada sretnem,
usprkos preperima u nama,
znat ću kako i čime
zaštititi moj napadnuti ponos.)

Laž je moćno oružje samoočuvanja.




#tama
#svjetlo #i #mrak
#u #nama
#slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland #kaktusfield
#poezija #audiopoezija
#poetry #audiopoetry

- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZASTAVE

Na ukočene ruke položili su ti
u trokut složenu tkaninu,
gromovitim plotunima
pozdravili su tvojega sina…
i otišli peglati nove zastave.

Odsutnog duhom,
smjestili su te u automobil,
provozali gradom, pa bolničkim hodnikom,
i istovarili te u sobi broj pet.
Jezovit bio je moj prvi posjet,
ulazak u sablasno hladnu prostoriju,
koja vonjala je po urinu, znoju, krvi… i smrti.
Htjela sam te istrgnuti iz ruku bijelih kuta,
kada s naoštrenom pilom stali su strugati
tanku kožu tvoje zavezane noge…
sve dublje i dublje… sve do kraja…
i drugi put, treći, i četvrti,
sve dok mekani jastuk nije progutao
tvoje (od boli) zgrčeno lice.
Iz jastučnice tek virile su
udubljene, prestravljene oči,
dok niže, na bijeloj posteljini,
velika krvava mrlja
odbijala je osušiti se.
Četiri duga mjeseca!
Glupoj, podloj, odvratnoj sudbini zamjeram,
što se ispriječila između mene
i prekrasnih, dragocjenih sjećanja.
A bilo ih je, bilo ih je…
Naprežem se, ali ne mogu do njih,
jer sav vidni i mentalni prostor zauzele su
slike bijelog kreveta,
zgužvana, krvava posteljina
i poravnani dio zaflekane plahte…
na kojoj donedavno opušteno ležala je…
tvoja noga.

Tugom kačim se
za tugu tvoje ucviljene žene,
kojoj u drhtave ruke spustili su
u trokut složenu tkaninu,
gromovitim plotunima pozdravili su… tebe,
i otišli peglati nove zastave.





#zastave
#slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland #kaktusfield
#poezija #audiopoezija
#poetry #audiopoetry

- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2025., ponedjeljak

ČEDNOLJUPCI

(Interpretacija: Meliha Miljević)

Htjela bih da navratiš, dok još mogu
bez naprezanja pogledati te u oči,
da popijemo piće, onako, s nogu
i maske skinemo s probdjevenih noći.

Mogli bismo širom otvoriti duše,
iz sebe izbaciti sve što nas muči
i shvatiti zašto nam srca planuše,
mada prste stezali su zlatni obruči.

Nikada ništa nedolično nismo učinili,
jer prgavom htijenju slomili smo krila.
Grijeh je što smo jedno drugo iznurili,
dok zla čežnja u tajnosti se množila.

Samo kreni na put, dok još nije kasno,
burne misli žurno trebaju smirenje,
pa razjasnimo što umu bje nejasno,
prije no što grobar skine nam prstenje.






#nevini #grijeh #duše
#slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland #kaktusfield
#poezija #audiopoezija
#poetry #audiopoetry

- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2025., petak

SMRT

Pomirila sam se s njom,
pogledala je u rupe bez očiju…
i okrenula joj leđa.
Neka trči za mnom!
Pokušala me slomiti
navraćajući četiri puta godišnje
i odnoseći bitne dijelove mojega spokoja.
Ledenim dlanovima grubo gurala me
od pogreba do pogreba
i uživala prateći moj bezizražajan pogled,
koji gubio se iza natisnutih, crnih oblaka…
ali nije mi izmuzla suze.
Da mi je neizdrživi očaj
njezin teret sručio na leđa
i natjerao me da pognem se…
dostigla bi me.
Ali moj pogled nije slijedio tuđe suze,
koje zablatile su tlo,
jer nisam mogla dopustiti da zamrači nebo
mojih budućih sati, mjeseci, godina.
Ostala sam uspravna, poput stupa od titana.
I požurila živjeti. A smrt…
neka trči za mnom!
Još jednom iznenada ukopala sam se u mjestu,
kada odvratne, mrzle ruke pružila je
prema slatkoj, kovrčastoj, trogodišnjoj djevojčici…
I odvela je u stud.
To nisam… i nikada joj neću oprostiti!
Zabezeknuta, rastrgana, pogledala sam
u rupe bez očiju…
i okrenula smrti leđa.
Neka trči za mojim mislima!
U njima od nje sakrila sam
lubanju punu šarolikih sjećanja.
Otela mi je mamu, braću, sestru,
mlađahne nećake, najbolju prijateljicu
i njezina sina i…
Ali, živa sjećanja neće mi oduzeti,
jer okrenula sam joj leđa.
Neka trči za mnom!
Neću se njome baviti.
Imam pametnijeg posla.
Hitam… živjeti.



- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2025 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Prosinac 2025 (1)
Kolovoz 2025 (3)
Srpanj 2025 (7)
Lipanj 2025 (12)
Ožujak 2025 (4)
Veljača 2025 (5)
Siječanj 2025 (13)
Prosinac 2024 (6)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (19)
Lipanj 2024 (15)
Svibanj 2024 (3)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (10)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (11)
Ožujak 2023 (45)
Veljača 2023 (16)
Siječanj 2023 (10)
Studeni 2022 (4)
Rujan 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Svibanj 2021 (5)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (13)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (15)
Siječanj 2019 (33)
Prosinac 2018 (11)
Studeni 2018 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SLAVICA JUHAS


Flag Counter


Objavljene zbirke pjesama:

1. MOJ DVOBOJ
2. CRVENI SNOVI
3. SLANE KIŠE
4. NIKADA NISAM
5. BIJELI PAPAVERI
6. BULEVAR UMIŠLJAJA
7. NEBESKA FRULA
8. VRATA VJEČNOSTI
9. TVOJ ANĐELAK
10. ŠAPTOM NAPISANO
11. SPAKIRANI OSJEĆAJI
12.RUŠEVINE GANGLOTA
13. VIKTORIJIN PLAČ
14. ISTEK VREMENA
15. DOBA BESPLODNOG DUDA
16. SIROTA
17. ZGODNO NEZGODNA
18. JAČA OD MRAKA





Kontakt:
slavicajuhas5@gmail.com





Da si me barem jednom
svojom nazvao,
danas se ne bih pitala
hoću li beživotno živjeti
sve dok nas smrt ne sastavi.




I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.





Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.




Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?




Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.




Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.




Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.




Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.





A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.




Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.




Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.





Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.





Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.




Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.




Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.



Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)




Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.



Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.




Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?





Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.




Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.




Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!




Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?





Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.




Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.




Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.




Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.




Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)




Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.




Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.




Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.




Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!




Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.




Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.




U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.



A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.





Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.




Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.




Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.




Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.



Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.




Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.




Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?




Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.





Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.




Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.





Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?









Flag Counter