Da sam mogla svom snagom zalupiti
obojani prozorčić, koji klatio se
između naših povezanih duša,
ne bih kroz zamagljeni pogled promatrala
putovanje zlih zvijezda od kašmira.
S dva paralelna kraka njišu se
u smjeru drskog spočitavanja,
iz ugljenih očiju sukljaju opravdane osude,
a iz žućkasto-plavih usta izlijeću im
uvredljivi pjesmuljci i hihoti sprdnje.
Dajem im za pravo, dok i sama
u grobnoj tišini sebe grdim slabost,
koja sakrila je ključ od misaonih lisica,
dok s druge strane mrskoga mi okanca
ti unezvijereno tražiš alat,
kojim razbit ćeš morbidnu vezu naših duša.
Na zapešćima već naziru se ljutnje tragovi,
a između ušiju buči mržnja
prema bespomoćnosti…
dok opake zvijezde od žutoga kašmira
sipaju otrovna, ali istinita viđenja
na otvorene rane poljuljanih psiha.
Ah, da sam te bar na trenutak ugledala
kroz rupicu na obojanom prozoru
i poljubila tvoje ružne usnice na staklu!
Ali, nisam! A htjela sam.
(I htjela bih!!!)
Zato smiješim se danu kada duhom Argera
isturpijat ću nevidljivi lanac,
koji vezao je naše nepouzdane duše,
i najzad zauvijek zatvoriti
obojani prozorčić na ćeliji.
Ali, što će mi slobodne misli,
u kojima ugasle bi zločeste zvijezde,
i u kojima nemam…
strašljivog tebe?
Post je objavljen 30.06.2025. u 17:27 sati.