Slavica Juhas - Poezija

29.11.2018., četvrtak

ŽIĆE BIJELOGA GOLUBA

Image and video hosting by TinyPic
Nije fer, znam, ali nemoj mi prići.
Nemoj ni pomišljati na takvo što.
Tvoja bi odvažnost digla prašinu.
To ne smiješ dopustiti. Nipošto!

Sa sudbinskoga raskrižja nemaš kud.
Primisli su opasne… žrtvu traže.
Iz rana žeđ za promjenom utaže,
pa krivi ljudi donose krivi sud.

Unatoč svijesti, ogledi boluju
kada uzdasi okite tišinu.
Ni kada te suzne oči miluju…
ne prilazi. Voli me ˝na daljinu˝.

Kad polegne noć… proživi sjećanje.
Lakoćom duha dolazim u sanje.
Potajno, pod okriljem mjesečine,
došuljam se do ruba razdaljine.

Nije fer, znam. Uskraćujem ti zbilju,
al smjelost nije moja osobina.
Nemoj mi prići. Nemoj ni otići!
Na raskrižju je i moja sudbina.


- 22:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NIKADA NISAM

Image and video hosting by TinyPic
Katkad u staru škrinju zavirim…
U nju sam pohranila svoje vrijeme.
Prebirem po trnju ne bih li našla
zamamne, ali zaboravljene sheme.

Kada je otklopim, ljepota prasne,
zaspu me drage i vesele zgode.
Tu i tamo osjećanje splasne,
kada me osvrti do srca vode.

U škrinju su se ljubavi zavukle…
Bilo ih je, al ni jedne snažne.
Iskrile su, no bijahu nevažne
da bi se u sadašnje misli provukle.

Ravnodušno prčkam po dobru i zlu,
draču i svili, plaču, i koječemu,
kada tvoja slika, skrivena na dnu,
vrati davno zaboravljenu shemu.

Izvučem je i spustim pored križa,
povrh vremena, gdje bivstvuje griža,
a ta me guja bockanjem podsjeti,
da nikad nisam naučila voljeti.


- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2018., subota

NEMAM

Image and video hosting by TinyPic

- 00:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2018., četvrtak

VOLI ME

Image and video hosting by TinyPic

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2018., petak

VIR CRNIH RASPOLOŽENJA

Image and video hosting by TinyPic
Preživjesmo i posljednji razgovor.
Bez očekivanih prenemaganja,
dao si mi zakašnjeli odgovor
i mrmor prešućenoga kajanja.
Čula sam šapat tajnovitih htijenja
i vapaj iz crnih raspoloženja.

Ne moraš reći. Još živiš kroz sito.
Odaje te titraj strašljiva glasa.
I ako mreš, to činiš ponosito.
Liješ grkost, a istječe melasa.
Nije uvjerljiva nova bravura
da će s mora zapuhati bura.

U mome svijetu ništa ne puše.
Vjetar čeznuća zalijeće se u zid
i klizi stjenkama vanjske strane duše,
jer spreman je za podmukli regicid.
Ravnodušna sam kad zanosi dunu;
ako ih pustiš, ruše časnu krunu.

Dugo je nisam nosila na glavi,
sve otkad bijah tobom zatravljena.
Padoh ničice, u sjajnoj opravi,
pred trup bez duše, srce bez kremena;
i predah krunu borbenim mislima,
koje ništa do moći ne zanima.

Kada se laskanjem razmeće privid,
podlost zvuči ko najljepša arija,
ikad skladana. Tko ne zna što je stid,
vara ustima punim rozarija.
Svjesno griješi, jer slabost ga sili
da otme što su bolji zavrijedili.

Bezbožnik u srcu nosi mač i štit.
Strah bode kako ne bi bio ranjen...
ko da u oklopu nije sebe sit,
i svijeta, gdje mu je značaj umanjen,
pa se i u miru bori nepošteno.
Žalim te. Nećeš proći nekažnjeno.

Pod razumnom krunom molim se za te.
Molim da Svevišnji ne bude oštar.
Neka te Njegovi vojnici prate,
i neka te kazni tek kad budeš star.
Kad kreneš iz zablude postojanja,
jeknut će s neba plač mrtvih sanja.

(Noćas si ušao u moju sobu…
Neosvojivi su Ganglota dvori!
Ne bacaj krilca u praznu utrobu.
Ne, s tobom se vazda ratobori!
Čak i ovaj razgovor preživjesmo…
bit će zadnji. Bili smo. Više nismo.)



- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PISMO NEBESKOM FRULAŠU

Image and video hosting by TinyPic
Dragi, mogla sam Ti pismo pročitati
za jedne od svagdanjih ispovijedi,
kada u nutrini počne svitati
da spokoj počiva u Tvojoj besjedi,
jer, tko pod Tvoje okrilje zna uteći,
toga razuzdana psiha ne čereči.

Začudno je to što upravo činim.
I sama uviđam da je beskorisno
izričajem, skrivenim i višeznačnim,
pisati pismo neobjašnjivo prisno,
dok tihi trenuci uznesenja traju
i praznu mi dušu Tobom ispunjaju.

Objasniti tišini što me potiče
da rastvorim bit i u pero izvrnem
neuništive srčane kamenčiće,
za jedinog vremena kada ne trnem…
teško je. Nemoguće je dokučiti
zašto svoj imutak moram raskućiti.

Dakako, iscijepala sam dubinu
i raspršila je, znajući da ćeš Ti
pružiti dlan pod svaku poderotinu;
a ako je jalna primjedba prikliješti
i gusarskom zastavom stane vitlati,
brižno ćeš ju izvući i poravnati.

Oprosti im svima. Oprosti i meni
što katkad zaboravljam zašto postojim.
Nisu kamenčići, topli i rumeni,
pali s nebesa da ih samo brojim
il da ih važem na britkim jezicima,
već da budu stube ljudskim padovima.

Ti znaš, i kad bješe nemara i žurbe,
bijeli štap nisam ispuštala iz ruku,
jer na tržnici dana nude se kurbe,
koje nemaju mir, pa i tvoj zatuku.
Prodaje se princip, i što uz njeg´ ide.
Kupuje se sve… na čemu ti zavide.

Ako su okolna mjesta razbludna,
ako su pompom zaraženi gradovi,
ako su svi isti, tada sam ja čudna.
Po mom trgu ne šeću prazni umovi!
Tek nenadano malecno srce bane,
ne da me voli, već da mu vidam rane.

Mili, Ti ne voliš suvišna pitanja,
no ipak, zašto si me poslao dolje?
Učim li iz jadnih neumnih ritanja,
il želiš da ugojim duhovne žgolje?
Učenjem se više povlačim u sebe,
a nekrsti za manom nemaju potrebe.

Zašto sam ovdje? I dokle ću biti?
Ne žalim se, ne dok podilazim duhu,
samo osjećam da neću obaviti
što od mene išteš. U zemaljskom ruhu
za drugog decenija gube toplinu,
a u tridesetima zadnju vrlinu.

Ja još imam… tu stijenu koja puca,
rjeđe od muke, a češće zbog sućuti,
i lomim ju baš kada na prozor kuca
Tvoja prisutnost. Duša tada zna, ćuti
da se pod kalotom smiruje nevera
jer me oslobađaš zemaljskih felera.

Kroz zatvoreni prozor uđeš tihomice,
s mjesečinom (i mirisom kave).
Prituljenom žiću daješ natuknice,
al tek pošto iskopam oči ćorave
i shvatim koliko Te žalosti raspad
smisla, jer tad se bol uvuče u Tvoj grad.

Samo neuravnoteženi ruše grad
koji, po Tvojoj volji, mora biti čvrst.
A ako se središtem proširi bujad,
nestabilan je, a duhu ostaje grst
jezovitih slutnji nesigurna hoda
i strah da će ga požderati priroda.

Najdraži, ako se sudba sije u san
i ako iznikne na tlu priviđenja,
tad vizija vara, jer čas bezidejan
povlači se pred naletom ushićenja.
Polijećući tonem u Tvoje skute,
u plave halje zvijezdama posute.

Tješiš me, i kad mi utjeha ne treba,
podržavaš me, štitiš gradske zidine;
poklanjaš mi mudrost zemlje i mir neba,
buđenje u sumrak, noć punu svjetline,
i šapćeš da ljubav ima narav laste,
ali da s uzdanjem neprestano raste.

Čija je želja da potjeram izboje?
Kako bilo da bilo, tajna je naša
jer ne čuje se (kad sjedimo utroje)
milozvučna pjesma Nebeskog Frulaša.
Pojavljuješ se u plavkastoj dolini,
kad mir je u meni, a ja u tišini.

Jedini… da, poslat ću i ovo pismo,
al ako netko upita za značenje,
reći ću da izmišljam jer, kamo bismo
stigli da svaki čovjek svoje mišljenje
i najdublje osjećaje razotkriva
dušama kojima je dom na dnu tkiva.

Teško mi je kad promatram slabe ljude,
neznanjem napuniše posude znanja,
pa za Tvojim uzvišenim mjestom žude,
i vjeruju da nakon tiha koškanja,
nakon podvala, intriga i urota,
Ti ćeš se spustiti do njihova plota.

Jadničci. Žalim ih. Ne razmišljaju
pa gradove pretvaraju u ruine.
Oh, dragi, da Te bar na tren poslušaju,
kada plačni pobjegnu ispod perine,
znali bi da nije dovoljan Očenaš.
Samo čistom srcu svira Nebeski Frulaš.





- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2018., subota

BOLI

Image and video hosting by TinyPic

- 22:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DOLASKOM ODLAZIMO

Image and video hosting by TinyPic
Kad zajeca smrt i tako šmrkava
stane me potezati za rukave,
kad zabole ruke (do tada zdrave)
i usprkos otporu omlohave,
mislit ću da se samo poigrava
prohladni zrak ispod tople podstave.

I ovog časa rukavi se tresu,
u prstima ćutim laganu jezu,
ko da su prislonjeni na željezu;
s unutarnje strane, u kavezu
ograničenja. U ustrajnom bijesu
egzistenciju držim na oprezu.

Natežem se s patetičnim bilom.
Jer kad pred mene stanu kolosi
i svaki mi golem teret donosi…
ne suosjeća, ne pita - ˝Kako si?
Jesi li u ratu sa sudbinom gnjilom?˝,
taj ne zna koliku mi bol nanosi.

Bezobzirnost, sebičnost, samoljublje -
tri budale u kičastom odijelu,
tri gromade ne zatrpanom vrelu
milosrđa; na bezumnom načelu
da uzvisit će ih riječi grublje…
dok košmar divlja u njihovu tijelu.

Ljubav nas preklinje, kleči pred nama,
a mi hinimo da je ne vidimo.
Na zadimljene odaje bazdimo,
a ni pred zrcalom se ne stidimo.
Samim dolaskom već širi se jama…
Prezreni, jadni, sami odlazimo.


- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NE PRATI ME U SNOVE

Image and video hosting by TinyPic
Ne prati me u snove. Umorna sam.
Cijeloga dana tražim opravdanje
za krive poteze pravih vremena.
Umrijet ću ako dođeš i u sanje.

Umorna sam od vječita vraćanja
do pukotine na mramornoj ploči,
pod kojom još uvijek žive sjećanja…
žive od praskozorja do ponoći.

Teškom mukom stižem do granice
između ludila i nesvjestice…
do međe, gdje se uspavljuju želje
i nestaju u mekoći postelje.

Još jednom me cijelu obuzme jeza,
kada klonuće priljubim uz jastuk.
Iz perja naš davni odjekuje guk…
šaputanje bez točke, bez zareza.

Umara me dušino pro i kontra
pa se čistoj savjesti ispričavam.
Za malo mira prihvaćam krivicu.
A sada idi. Pusti me da spavam.

- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ORIENT EXPRESS

Image and video hosting by TinyPic
Kad mi nedostaješ i čežnja vlada,
kad dan nestaje, a noć pada,
kad zločeste misli nemire donesu,
ja krenem k tebi u Orient Expressu.

Kad tijelo drhti ko što drhti sada,
kad želim tebe, a krhka je nada,
kad moram hitno na tvoju adresu,
ja krenem k tebi u Orient Expressu.

Taj brzi vlak kroz snove kliže
i za trenutak do tebe stiže.
Neka nas ponoćne strasti ponesu…
voli me noćas u Orient Expressu.

- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2018., srijeda

TVOJ GLAS IZ GROBA

Image and video hosting by TinyPic
Dok skupljam snagu, koju zasad nemam,
snujem ležaj nad kojim raste trava;
i jadam ti se iz dubine duše
umornoga života koji spava.
Ti znaš kako boli lagati sebi
da sve ima smisla, da san je java.

Ljeto je prošlo, neprimjetno,
šušnjem lišća najavljuje se zima.
Nesvjesna sam mijena i oćuta,
na modus vivendi inje se prima.
Žedna, propadam u samoću sebe
i srčem sokove otrovnih rima.

Mrtvomu ti srcem pripovijedam
sve o onomu što je obdan kovo
užarena, pomnjiva promišljanja,
i preoblikovao svako slovo
u bajkoviti niz, kojim rasplamsa
vjeru u ljubav i življenje novo.

Tko ne laže, vjeruje. Ipak strepi
je li vrijedan bljeskova ljepote,
kad sve što je dao već je bačeno,
a sve dobiveno prošlost mu ote.
Pa posrće od zgode do nezgode
i šutke urla: Prokleti živote!

Pod teretom časti, i strahovlade,
sve je hrđavo, tek nada se zlati
da će iz sebe poći na postaju
otkud kreće čovjek nepoznati.
A ako opet podbaci, molit će
da se u paranormalu ne vrati.

Tonem u žuč. Ne daj me snu! Spasi me,
jer pod kapcima zle namisli kruže.
Ti pjesmom zadržiš hlepnju, i ruke,
kada se prema mnogolikom pruže.
Tišinom muklu tišinu pohodiš
i lijepiš latice na stapku ruže.

Iskida ih život, i varljivi san.
Ne postojim, a vučem se kroz oba.
Trebam te! Kada bi bilo moguće,
otišla bih natrag, u tvoje doba.
Javi se, dragi, utješi me pjesmom.
Čuj kako dozivam tvoj glas iz groba!


- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BEZNADNA POTRAGA

Image and video hosting by TinyPic
Sjećaš li se što si mi obećao?
Vječnost.
A pružio si mi probušenu čašu vremena,
iz koje sam halapljivo srkala tvoj dah,
da bih manji dio uživala,
a veći ostavila za sjećanje.
Jesi li zaboravio nemirnu sjenu palme
na zrcalnoj površini misterioznih dubina
i dvoglavi odraz na ostakljenoj vodi,
kojemu predosjećaj nije proricao razdvojivost?
Prisjeti se razigranih prsta u džepu pohabanog kaputa
i mesinganih vitica, uguranih kroz dokaz prnjavosti,
prislonjenih na plastični pojas.
Ideš li još uvijek na satove psihologije?
Jesi li diplomirao? Jesi li postao stručnjak
u žongliranju čuvstvima?
Zašto me ne voliš?
Razbila sam čašu (zubima) i sjela u klupu.
Učim kako zaboraviti
da si dahom prošao kroz najdublje
ovozemaljske hladnoće i iz nozdrva suknuo struju
koja oblijeće srce, a za kojom ostaje propuh.
Izliječit ću hunjavicu.
Od nenadanih nelagoda i nos se zacrveni.
Već stružem suhe listiće s njega
i hvatam ih u rupčić s tvojim monogramom.
Jednoga ću dana s njima izgraditi pozitivizam.
Vjerujem.
Zašto me ne voliš?
Poništio si me labavim razlozima
i uvredljivim diplomatskim objašnjenjima,
koje još povremeno šalješ u degutantnu misiju.
S neprijateljima, s avetima straha i svojevoljnosti,
koji se s pripadanjem nikada nisu sprijateljili,
napunit ćeš sivkaste cijevi katapulta
i zasuti me kišom proturječja.
Gdje udari kap, poteći će suza.
Zašto me ne voliš?
U neraskidivom doticanju palca i maloga prsta,
četiri ruke podržavaju stabilnost ljubavna stupa.
Danas modrikaste šake kvačiš o bok
i podrugljivo pogledavaš otiske na kori.
Ako se uspuhala samo s jedne strane,
potpora je nedostatna.
Zašto me ne voliš?
Nožnim prstima prtljam po zemlji koju ljubim,
jer ljubi tvoje meso.
Negdje.
Mirnoćom kirurga i strastvenošću pijanista,
noktima zarezujem zemlju, uvlačim u nju prste,
i kao da prebirem po tipkama glasovira, kopam.
Iskopala sam previše prljavštine.
Imam stup, humak, i imam jamu…
Nestabilnosti.
Zašto me ne voliš?
Toleriram paralizu uma.
Ipak, nakon intimnih čestitki i bezvučnih plotuna,
upućujem se na nastavak nastojanja
da postojim.
Vrijeme je smjer.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)

- 00:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KOTRLJANJE

Image and video hosting by TinyPic
Izašla sam iz kože, uznemirena,
jer ni afirmacije nisu smaknule
pojavnost duhova, providnost lumena,
beznađe. (Zbrke su opet prevagnule.)

Protresoh glavu i uđoh u ulicu
koju širim prestrašenim mislima.
(Da bi pomogao autsajderici,
inventivni um bar nešto poduzima.)

Pri tome nikomu ništa ne objašnjavam.
Sila i tako ne bi razumjela,
a slabost se buni kada ju stišavam,
ko da bih joj savjetom bol nanijela.

S jednim bih okom sve mogla vidjeti,
ali Bog mi je dao dva. Jedno škica
kud kreću se i prijete li osjeti,
te je li napadnuta žića ložnica.

Na to oko plačem. Peče ga združenost
kod proizvodnje međuljudskih problema.
Tko kuha nevolju, kuša otuđenost.
Zluradnik za jedan tanjur ručak sprema.

Spuštam jedan kapak, da zadržim pomak,
al drugo ću oko širom otvoriti.
Već sam osebujnoj viziji nadomak.
Još koji tren i san ću uprizoriti.

Tobože ravnodušna, kotrljam se snom.
Za sobom ostavljam okove tjeskobe
i krikove koji se razliježu dnom.
Zbog njih opravdavam potrebu seobe.

Selim iz studi zemaljske samice,
prtljaga mi ista kao u luđaka –
trezor pun mašte, pero i kolut žice
da sapnem kliktaje ljudolikih svraka.

Već ne čujem pozdrav koji para uši,
a na cerebellumu očiju nema.
Mame me mirisi (koje um nanjuši)
i vuku u preplet snova i poema.

Nešto cesti fali. Popločat ću je
staklenim plohama. To je prioritet,
jer ne dam da privid javu zamućuje.
I dok maštam, moram vidjeti svoj svijet.

Fuj! Ove prizemnice, koje nažvrljah,
bučne su. To me ne zadovoljava.
Pri smišljanju idile nešto zabrljah…
Gdje osjećaj šuti, urlik ne jenjava.

Ne dam da i ovdje bude isto kao
što je pod staklom. Koga sam ja stvorila,
taj je bio čovječan, taj je plakao
kad me koja crna nevolja morila.

Truckanje me dovodi u srce grada
(putuje kaplja Njegova krvotoka).
On me puti, kada naiđe trijada,
da ne važem troglas iz jednoga cmoka.

Ne prosuđujem, al ˝trolični˝ zaziru
od časnoga jezika i zla indukcije.
Ne pokori li, zubi rastu vampiru.
Puno mu je grlo umne polucije.

Tko mari!? Šećem san ispod slavoluka
Sergijevaca. Masline su izrasle
no ni najniži list ne dosiže ruka,
ko da su im grane u nebo urasle.

Dućana (i prijepornih drvoreda)
jedva se sjeća tko po Forumu hoda.
Na čistini blješte sive sante leda,
pod koje je nekoć slijetala roda.

Ne prija šetnja s blagom dozom jeze,
jer ćutim prolaznost (a oćut nije šrot).
Privlači me dalekovidnost askeze…
Tu su se rađali. Tu je bio život.

Življenju je potrebno i nešto više
od kože, mesa, krvi, osjetila…
To je duša koju morbidni ubiše.
Sad ih iritira i kuckanje bila!

Inje će prekriti moje kotrljanje,
slagat će se na me dugi niz godina.
Kad mi radoznali priušte drljanje,
neće me tražiti u znoju zidina.

Naći će što traže… krute sadržaje,
muzej s krovom od vremenskog snijega.
Neće iskopati moje uzdisaje.
Mrtvo ću šutjeti u tišini svega.

Tek što jedni legnu, drugi će ustati.
Hoće li razmišljati tko i gdje sam ja?
Božja krv teče… ne, nikad neće stati.
Kraj je početak, prvi takt preludija.

Do svirke, koja mi se zasad ne mili
(jer duša ne pati za nebeskim zvukom),
huškam um, prste, ne bi li razmrsili
zagonetno klupko pod tjemenim lukom.

Usmjeravam duha jer ne zna što hoće
kad slabosti predaje što bje robusno,
pa krhkost iznjedri same poteškoće.
Tad mozgovno područje postane trusno.

Ajme, lude mašte! Ne vraća se kući!
Vrijeme tihoće dobrano se razvuklo,
a dušini su afiniteti rastući -
nastavljam pisati, kud puklo da puklo!

Zahladilo je. Obula sam toplije
papuče, jer, hladne bi me natentale
da legnem u postelju, zaspim što prije
i da noćas ne stignem do Katedrale.

Toplim potkovana, uljuljana u san,
koji uvijek pamtim jer ga zapišem,
stojim ispred crkve i vraćam se u dan
prve pričesti, razmišljanju najtišem.

Počesto, prije zaruka, posjećivah
čovjeka koji molitvom otklanja bol.
Dok musav obraz svetom vodom umivah,
anđeli su jelo donosili na stol.

Ljekovit je bio svaki posjet raju,
u visinama klatila su se zvona.
Njihov zvuk bijaše odušak očaju.
(Juda moljaše, i dobi Simeona.)

Okružiše me nasmiješeni anđeli
u crnim haljama, bez kose i nogu;
i spustiše pred nas mir, koji smo jeli
uz sardele i ljubav, uz kruh i slogu.

Budilica trešti, jutro se promalja,
svjetla se pale u susjednim kućama.
Bliža sam mrtvilu, snovima sve dalja,
i nervozna zbog vlage u papučama.

Samu sebe požurujem. Uklanjam sve
magličaste snove koji me prometnu
u neutaživu skitnicu. Nadasve,
strah me. Što ako nam se pogledi sretnu?

Kako objasniti gdje sam dotad bila,
što radih cijele bogovetne noći?
Prešutjela bih da sam dušu snažila,
da ju mazohizam diže k čvrstoći.

Rekli bi žustro, i ne bi pogriješili,
da sam se promijenila, da sam čudna.
Umirili bi se, sumnje razriješili,
da znaju kako je noć širokogrudna.

Što činim? I zašto? Čemu retrospekcija?
Rilke jednom reče - ˝Iskustvo nek pjeva.˝
Zapjevati grleno, to je fikcija
za žiće koje je stiglo do podneva.






- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< studeni, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (19)
Lipanj 2024 (15)
Svibanj 2024 (3)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (10)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (11)
Ožujak 2023 (45)
Veljača 2023 (16)
Siječanj 2023 (10)
Studeni 2022 (4)
Rujan 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Svibanj 2021 (5)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (13)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (15)
Siječanj 2019 (33)
Prosinac 2018 (11)
Studeni 2018 (13)
Listopad 2018 (24)
Rujan 2018 (26)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (52)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SLAVICA JUHAS





Flag Counter


Objavljene zbirke pjesama:

1. MOJ DVOBOJ
2. CRVENI SNOVI
3. SLANE KIŠE
4. NIKADA NISAM
5. BIJELI PAPAVERI
6. BULEVAR UMIŠLJAJA
7. NEBESKA FRULA
8. VRATA VJEČNOSTI
9. TVOJ ANĐELAK
10. ŠAPTOM NAPISANO
11. SPAKIRANI OSJEĆAJI
12.RUŠEVINE GANGLOTA
13. VIKTORIJIN PLAČ
14. ISTEK VREMENA
15. DOBA BESPLODNOG DUDA
16. SIROTA
17. ZGODNO NEZGODNA







Kontakt:
slavicajuhas@net.hr










Blogovi koje pratim:
SJENA DUŠE












I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.












Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.













Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?











Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.









Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.











Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.











Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.










A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.











Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.











Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.













Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.










Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.












Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.












Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.












Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)











Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.










Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.










Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?










Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.












Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.













Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!













Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?











Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.












Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.










Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.










Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.











Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)










Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.










Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.










Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.










Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!










Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.











Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.












U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.











A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.











Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.










Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.









Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.











Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.












Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.








Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.












Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?











Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.












Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.












Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.











Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?












Flag Counter