Marketing
PISMO NEBESKOM FRULAŠU
Dragi, mogla sam Ti pismo pročitati
za jedne od svagdanjih ispovijedi,
kada u nutrini počne svitati
da spokoj počiva u Tvojoj besjedi,
jer, tko pod Tvoje okrilje zna uteći,
toga razuzdana psiha ne čereči.
Začudno je to što upravo činim.
I sama uviđam da je beskorisno
izričajem, skrivenim i višeznačnim,
pisati pismo neobjašnjivo prisno,
dok tihi trenuci uznesenja traju
i praznu mi dušu Tobom ispunjaju.
Objasniti tišini što me potiče
da rastvorim bit i u pero izvrnem
neuništive srčane kamenčiće,
za jedinog vremena kada ne trnem…
teško je. Nemoguće je dokučiti
zašto svoj imutak moram raskućiti.
Dakako, iscijepala sam dubinu
i raspršila je, znajući da ćeš Ti
pružiti dlan pod svaku poderotinu;
a ako je jalna primjedba prikliješti
i gusarskom zastavom stane vitlati,
brižno ćeš ju izvući i poravnati.
Oprosti im svima. Oprosti i meni
što katkad zaboravljam zašto postojim.
Nisu kamenčići, topli i rumeni,
pali s nebesa da ih samo brojim
il da ih važem na britkim jezicima,
već da budu stube ljudskim padovima.
Ti znaš, i kad bješe nemara i žurbe,
bijeli štap nisam ispuštala iz ruku,
jer na tržnici dana nude se kurbe,
koje nemaju mir, pa i tvoj zatuku.
Prodaje se princip, i što uz njeg´ ide.
Kupuje se sve… na čemu ti zavide.
Ako su okolna mjesta razbludna,
ako su pompom zaraženi gradovi,
ako su svi isti, tada sam ja čudna.
Po mom trgu ne šeću prazni umovi!
Tek nenadano malecno srce bane,
ne da me voli, već da mu vidam rane.
Mili, Ti ne voliš suvišna pitanja,
no ipak, zašto si me poslao dolje?
Učim li iz jadnih neumnih ritanja,
il želiš da ugojim duhovne žgolje?
Učenjem se više povlačim u sebe,
a nekrsti za manom nemaju potrebe.
Zašto sam ovdje? I dokle ću biti?
Ne žalim se, ne dok podilazim duhu,
samo osjećam da neću obaviti
što od mene išteš. U zemaljskom ruhu
za drugog decenija gube toplinu,
a u tridesetima zadnju vrlinu.
Ja još imam… tu stijenu koja puca,
rjeđe od muke, a češće zbog sućuti,
i lomim ju baš kada na prozor kuca
Tvoja prisutnost. Duša tada zna, ćuti
da se pod kalotom smiruje nevera
jer me oslobađaš zemaljskih felera.
Kroz zatvoreni prozor uđeš tihomice,
s mjesečinom (i mirisom kave).
Prituljenom žiću daješ natuknice,
al tek pošto iskopam oči ćorave
i shvatim koliko Te žalosti raspad
smisla, jer tad se bol uvuče u Tvoj grad.
Samo neuravnoteženi ruše grad
koji, po Tvojoj volji, mora biti čvrst.
A ako se središtem proširi bujad,
nestabilan je, a duhu ostaje grst
jezovitih slutnji nesigurna hoda
i strah da će ga požderati priroda.
Najdraži, ako se sudba sije u san
i ako iznikne na tlu priviđenja,
tad vizija vara, jer čas bezidejan
povlači se pred naletom ushićenja.
Polijećući tonem u Tvoje skute,
u plave halje zvijezdama posute.
Tješiš me, i kad mi utjeha ne treba,
podržavaš me, štitiš gradske zidine;
poklanjaš mi mudrost zemlje i mir neba,
buđenje u sumrak, noć punu svjetline,
i šapćeš da ljubav ima narav laste,
ali da s uzdanjem neprestano raste.
Čija je želja da potjeram izboje?
Kako bilo da bilo, tajna je naša
jer ne čuje se (kad sjedimo utroje)
milozvučna pjesma Nebeskog Frulaša.
Pojavljuješ se u plavkastoj dolini,
kad mir je u meni, a ja u tišini.
Jedini… da, poslat ću i ovo pismo,
al ako netko upita za značenje,
reći ću da izmišljam jer, kamo bismo
stigli da svaki čovjek svoje mišljenje
i najdublje osjećaje razotkriva
dušama kojima je dom na dnu tkiva.
Teško mi je kad promatram slabe ljude,
neznanjem napuniše posude znanja,
pa za Tvojim uzvišenim mjestom žude,
i vjeruju da nakon tiha koškanja,
nakon podvala, intriga i urota,
Ti ćeš se spustiti do njihova plota.
Jadničci. Žalim ih. Ne razmišljaju
pa gradove pretvaraju u ruine.
Oh, dragi, da Te bar na tren poslušaju,
kada plačni pobjegnu ispod perine,
znali bi da nije dovoljan Očenaš.
Samo čistom srcu svira Nebeski Frulaš.
Post je objavljen 16.11.2018. u 23:25 sati.