Preživjesmo i posljednji razgovor.
Bez očekivanih prenemaganja,
dao si mi zakašnjeli odgovor
i mrmor prešućenoga kajanja.
Čula sam šapat tajnovitih htijenja
i vapaj iz crnih raspoloženja.
Ne moraš reći. Još živiš kroz sito.
Odaje te titraj strašljiva glasa.
I ako mreš, to činiš ponosito.
Liješ grkost, a istječe melasa.
Nije uvjerljiva nova bravura
da će s mora zapuhati bura.
U mome svijetu ništa ne puše.
Vjetar čeznuća zalijeće se u zid
i klizi stjenkama vanjske strane duše,
jer spreman je za podmukli regicid.
Ravnodušna sam kad zanosi dunu;
ako ih pustiš, ruše časnu krunu.
Dugo je nisam nosila na glavi,
sve otkad bijah tobom zatravljena.
Padoh ničice, u sjajnoj opravi,
pred trup bez duše, srce bez kremena;
i predah krunu borbenim mislima,
koje ništa do moći ne zanima.
Kada se laskanjem razmeće privid,
podlost zvuči ko najljepša arija,
ikad skladana. Tko ne zna što je stid,
vara ustima punim rozarija.
Svjesno griješi, jer slabost ga sili
da otme što su bolji zavrijedili.
Bezbožnik u srcu nosi mač i štit.
Strah bode kako ne bi bio ranjen...
ko da u oklopu nije sebe sit,
i svijeta, gdje mu je značaj umanjen,
pa se i u miru bori nepošteno.
Žalim te. Nećeš proći nekažnjeno.
Pod razumnom krunom molim se za te.
Molim da Svevišnji ne bude oštar.
Neka te Njegovi vojnici prate,
i neka te kazni tek kad budeš star.
Kad kreneš iz zablude postojanja,
jeknut će s neba plač mrtvih sanja.
(Noćas si ušao u moju sobu…
Neosvojivi su Ganglota dvori!
Ne bacaj krilca u praznu utrobu.
Ne, s tobom se vazda ratobori!
Čak i ovaj razgovor preživjesmo…
bit će zadnji. Bili smo. Više nismo.)