Marketing
TVOJ GLAS IZ GROBA
Dok skupljam snagu, koju zasad nemam,
snujem ležaj nad kojim raste trava;
i jadam ti se iz dubine duše
umornoga života koji spava.
Ti znaš kako boli lagati sebi
da sve ima smisla, da san je java.
Ljeto je prošlo, neprimjetno,
šušnjem lišća najavljuje se zima.
Nesvjesna sam mijena i oćuta,
na modus vivendi inje se prima.
Žedna, propadam u samoću sebe
i srčem sokove otrovnih rima.
Mrtvomu ti srcem pripovijedam
sve o onomu što je obdan kovo
užarena, pomnjiva promišljanja,
i preoblikovao svako slovo
u bajkoviti niz, kojim rasplamsa
vjeru u ljubav i življenje novo.
Tko ne laže, vjeruje. Ipak strepi
je li vrijedan bljeskova ljepote,
kad sve što je dao već je bačeno,
a sve dobiveno prošlost mu ote.
Pa posrće od zgode do nezgode
i šutke urla: Prokleti živote!
Pod teretom časti, i strahovlade,
sve je hrđavo, tek nada se zlati
da će iz sebe poći na postaju
otkud kreće čovjek nepoznati.
A ako opet podbaci, molit će
da se u paranormalu ne vrati.
Tonem u žuč. Ne daj me snu! Spasi me,
jer pod kapcima zle namisli kruže.
Ti pjesmom zadržiš hlepnju, i ruke,
kada se prema mnogolikom pruže.
Tišinom muklu tišinu pohodiš
i lijepiš latice na stapku ruže.
Iskida ih život, i varljivi san.
Ne postojim, a vučem se kroz oba.
Trebam te! Kada bi bilo moguće,
otišla bih natrag, u tvoje doba.
Javi se, dragi, utješi me pjesmom.
Čuj kako dozivam tvoj glas iz groba!
Post je objavljen 07.11.2018. u 00:27 sati.