Marketing
KOTRLJANJE
Izašla sam iz kože, uznemirena,
jer ni afirmacije nisu smaknule
pojavnost duhova, providnost lumena,
beznađe. (Zbrke su opet prevagnule.)
Protresoh glavu i uđoh u ulicu
koju širim prestrašenim mislima.
(Da bi pomogao autsajderici,
inventivni um bar nešto poduzima.)
Pri tome nikomu ništa ne objašnjavam.
Sila i tako ne bi razumjela,
a slabost se buni kada ju stišavam,
ko da bih joj savjetom bol nanijela.
S jednim bih okom sve mogla vidjeti,
ali Bog mi je dao dva. Jedno škica
kud kreću se i prijete li osjeti,
te je li napadnuta žića ložnica.
Na to oko plačem. Peče ga združenost
kod proizvodnje međuljudskih problema.
Tko kuha nevolju, kuša otuđenost.
Zluradnik za jedan tanjur ručak sprema.
Spuštam jedan kapak, da zadržim pomak,
al drugo ću oko širom otvoriti.
Već sam osebujnoj viziji nadomak.
Još koji tren i san ću uprizoriti.
Tobože ravnodušna, kotrljam se snom.
Za sobom ostavljam okove tjeskobe
i krikove koji se razliježu dnom.
Zbog njih opravdavam potrebu seobe.
Selim iz studi zemaljske samice,
prtljaga mi ista kao u luđaka –
trezor pun mašte, pero i kolut žice
da sapnem kliktaje ljudolikih svraka.
Već ne čujem pozdrav koji para uši,
a na cerebellumu očiju nema.
Mame me mirisi (koje um nanjuši)
i vuku u preplet snova i poema.
Nešto cesti fali. Popločat ću je
staklenim plohama. To je prioritet,
jer ne dam da privid javu zamućuje.
I dok maštam, moram vidjeti svoj svijet.
Fuj! Ove prizemnice, koje nažvrljah,
bučne su. To me ne zadovoljava.
Pri smišljanju idile nešto zabrljah…
Gdje osjećaj šuti, urlik ne jenjava.
Ne dam da i ovdje bude isto kao
što je pod staklom. Koga sam ja stvorila,
taj je bio čovječan, taj je plakao
kad me koja crna nevolja morila.
Truckanje me dovodi u srce grada
(putuje kaplja Njegova krvotoka).
On me puti, kada naiđe trijada,
da ne važem troglas iz jednoga cmoka.
Ne prosuđujem, al ˝trolični˝ zaziru
od časnoga jezika i zla indukcije.
Ne pokori li, zubi rastu vampiru.
Puno mu je grlo umne polucije.
Tko mari!? Šećem san ispod slavoluka
Sergijevaca. Masline su izrasle
no ni najniži list ne dosiže ruka,
ko da su im grane u nebo urasle.
Dućana (i prijepornih drvoreda)
jedva se sjeća tko po Forumu hoda.
Na čistini blješte sive sante leda,
pod koje je nekoć slijetala roda.
Ne prija šetnja s blagom dozom jeze,
jer ćutim prolaznost (a oćut nije šrot).
Privlači me dalekovidnost askeze…
Tu su se rađali. Tu je bio život.
Življenju je potrebno i nešto više
od kože, mesa, krvi, osjetila…
To je duša koju morbidni ubiše.
Sad ih iritira i kuckanje bila!
Inje će prekriti moje kotrljanje,
slagat će se na me dugi niz godina.
Kad mi radoznali priušte drljanje,
neće me tražiti u znoju zidina.
Naći će što traže… krute sadržaje,
muzej s krovom od vremenskog snijega.
Neće iskopati moje uzdisaje.
Mrtvo ću šutjeti u tišini svega.
Tek što jedni legnu, drugi će ustati.
Hoće li razmišljati tko i gdje sam ja?
Božja krv teče… ne, nikad neće stati.
Kraj je početak, prvi takt preludija.
Do svirke, koja mi se zasad ne mili
(jer duša ne pati za nebeskim zvukom),
huškam um, prste, ne bi li razmrsili
zagonetno klupko pod tjemenim lukom.
Usmjeravam duha jer ne zna što hoće
kad slabosti predaje što bje robusno,
pa krhkost iznjedri same poteškoće.
Tad mozgovno područje postane trusno.
Ajme, lude mašte! Ne vraća se kući!
Vrijeme tihoće dobrano se razvuklo,
a dušini su afiniteti rastući -
nastavljam pisati, kud puklo da puklo!
Zahladilo je. Obula sam toplije
papuče, jer, hladne bi me natentale
da legnem u postelju, zaspim što prije
i da noćas ne stignem do Katedrale.
Toplim potkovana, uljuljana u san,
koji uvijek pamtim jer ga zapišem,
stojim ispred crkve i vraćam se u dan
prve pričesti, razmišljanju najtišem.
Počesto, prije zaruka, posjećivah
čovjeka koji molitvom otklanja bol.
Dok musav obraz svetom vodom umivah,
anđeli su jelo donosili na stol.
Ljekovit je bio svaki posjet raju,
u visinama klatila su se zvona.
Njihov zvuk bijaše odušak očaju.
(Juda moljaše, i dobi Simeona.)
Okružiše me nasmiješeni anđeli
u crnim haljama, bez kose i nogu;
i spustiše pred nas mir, koji smo jeli
uz sardele i ljubav, uz kruh i slogu.
Budilica trešti, jutro se promalja,
svjetla se pale u susjednim kućama.
Bliža sam mrtvilu, snovima sve dalja,
i nervozna zbog vlage u papučama.
Samu sebe požurujem. Uklanjam sve
magličaste snove koji me prometnu
u neutaživu skitnicu. Nadasve,
strah me. Što ako nam se pogledi sretnu?
Kako objasniti gdje sam dotad bila,
što radih cijele bogovetne noći?
Prešutjela bih da sam dušu snažila,
da ju mazohizam diže k čvrstoći.
Rekli bi žustro, i ne bi pogriješili,
da sam se promijenila, da sam čudna.
Umirili bi se, sumnje razriješili,
da znaju kako je noć širokogrudna.
Što činim? I zašto? Čemu retrospekcija?
Rilke jednom reče - ˝Iskustvo nek pjeva.˝
Zapjevati grleno, to je fikcija
za žiće koje je stiglo do podneva.
Post je objavljen 07.11.2018. u 00:12 sati.