Ti mi tepaš, pjesmo, i kada te pljujem
i kada te mrzim od svega najviše.
Šapućeš, a ja se pravim da ne čujem
riječi što se širom krvotoka sliše.
Ti me dražiš, pjesmo, i život siješ
na mrtva polja koja te neće.
Prokletnice, kako lukavo umiješ
jalovinu zatrpati krhkom slutnjom sreće!
Ustrajno se nudiš, ko da sunca ima
u noći koja me uze pri rođenju;
ko da išta cvjeta gdje stoluje zima
i gdje bitak rado predah otuđenju.
Ne, ja te neću! O, kako me boliš!
O, kako sam mučna kad u krvi grebe
nalet nadahnuća, kojim me privoliš
da te za tihoće izbacim iz sebe!
Svom dušom te mrzim, hirovita silo!
Odvratni porivu, uzmi srcu sjeme!
Zar ne ćutiš da se htijenje iscrpilo,
da duž bitka kruži mentalno nevrijeme.
A ti ipak rasteš. Zavodnice, strvi!
Zar prkosiš odluci i čvrstome stavu?!
Dok te grlom gušim, stih nastaje prvi
i već se ko bršljan protežeš kroz glavu.
Ti me mučiš, pjesmo, i kada te pljujem
i kada prostačim, jer bitak se cijepa;
i dok strašne kletve u tvom smjeru bljujem,
uviđam da si narasla… i da si lijepa.
Hodam. Usidrena u dubini tišine.
Nozdrvama gmiže smrad nekog cvijeća.
Ne znam kojega, ali miris mi je poznat.
I neugodan. Danas, dok hodam prema tebi,
ne smeta mi. Danas sam bez osjećaja.
Ne razmišljam. Ni o kome i ni o čemu.
Došla sam do točke kada ni tuga ne boli,
nego razvija se u bršljenastu tupost,
i puzi mnome.
Zato su danas sva osjetila komirana.
Samo jesam.
Kao hodajuća statua u kožnatoj kabanici.
Čak ne želim da tupost prođe.
Kao da popila sam kilogram antidepresiva,
koji paralizirali su uobičajene reakcije.
Hodam. Sama. Ukotvljena u jezovitoj tišini.
Što ću kada stignem do tebe? Što ću?
Jučer sam se skrivala iza betonske ograde
i krišom promatrala
kako skrito, ukočeno razgovaraju s tobom.
Pričaju ti o događanjima u gradu, ulici,
u obitelji, u srcu, glavi i očima.
Pa upale cigaretu, sebi i tebi,
i neobično se osmjehuju.
Ja to ne mogu. Ja šutim.
Takva sam. Čudna.
Najčudnija među čudacima.
Pa ipak si u svakoj poruci napisao:
Volim te, tetkice. (I srce na kraju.)
Hodam. Sama. Dolazim ti…
Stat ću povrh tvojih nogu,
ali neću gledati u tvojemu smjeru.
Promatrat ću nebo, i oblake.
I ako ih danas nema, oblaka,
tražit ću ih na nebu. Ili ću ih stvarati.
Znaš ti mene. (Smajlić.)
Stojim. Sama. Osluškujem pjev ptica,
pucketanje vatre u lampionima
šuškanje uvenulog cvijeća...
i stišćem zube.
Ne, ne mogu izgovoriti:
Počivaj u miru, umorni moj dječače.
Stojim, sama,
ukopana u dubini kozmičke tišine,
dok duša piše poruku:
Volim te, tetkino. (I srce na kraju.)
Opet je stih iz glavine izbacio
sve zgodne misli, uredno razvrstane.
Bojim se da nadrapao je racio,
jer podvaljuje mi rasudbe stihovane.
Ne znam kamo nestale su šutnje,
raspre, dileme, nove ideje, psovke,
jer rimaste buhe pod kalotom tutnje,
a liječnik ne propisuje buholovke.
Poput lude natežem stihasto vime,
srok štrca desno, lijevo i odostraga.
Neprestance pretačem slogove i rime,
a umlju nigdje ni glasa ni traga.
Mudrijaštvo je zatočeno u Alcatrazu,
stihovi planduju u sivim strujama.
Umu je zabranjen pristup prilazu,
iza kojega mašta kiti se rimama.
I umorne kapke spuštam stihujući,
kao da porječkala sam se s psihom.
Ne mogu zaspati jer rimarij buči,
nadahnuće kunem metričkim stihom.
Sretna sam dok pričam s dobrim Duhom,
i na njegovoj oreoli pritišćem dirku.
Sjenu mu odijevam brokatnim ruhom
i u mjesec dana okrilatim zbirku.
Ali kad stihovanje izmiče kontroli,
kad trpka misao postaje pjevljiva,
kad stihujući cmizdrim, pojem da boli,
shvaćam da tlače me stanja neodrživa.
Tada sekantnoj rimi objavim rat,
laso bacim na rimovane bljeske,
za rano buđenje navijem sat
i otromboljim obzore nebeske.
Krutim kažiprstom strofe ispraćam,
pod tjeme šaljem trumbetaše reale.
U pristojno doba vidom čar zahvaćam,
kad prene me svirka…
Šale budale...
male raspale.
Po prozoru udara orkanska bura,
čini se da tuče po koži doboša,
jer suzama zaliječena fraktura
i večeras žiga ispod grudnog koša.
Slušam kako huči, zavija ko vuk,
stravični zvuci dodatno me ježe.
Ko da jeca samotni, prohladni fijuk,
kad okreću mu leđa, od njega bježe.
Na ledeno okno pritišćem čelo,
podlaktice u vis dižem, ko uhićenik.
Na staklu hladim stanje uzavrelo,
stud gmižući ispunja napukli mrzlik.
Bol srca labavi pa čačkam događaje.
Sebstvo razdajem, a ništa ne tražim,
No, priušte mi verbalne nasrtaje,
da darivanjem egocentričnost snažim.
Tamo gdje je čarka, povlačim se u kut,
gdje budala mekeće, poklopim uši,
gdje silnik nasrće, skrivam ljutnje prut,
a najveća vrijednost spokoj je u duši.
Dopuštam im da se na mom vrelu slade
i kad mome drobu manjka poslastica,
Oni gnjevom neutemeljenu teoriju grade.
Jer previše dajem, zato sam kukavica?
Ne znaju da u mirnoći čuči snaga,
da popuštam jer ne pridajem važnost
sitničavcima. Moga žića prtljaga
ne sadrži škrtarenje i nevoljkost.
Kada me za vrijeme darivanja kude,
kada mi iz brižnih očiju izluče likvid,
šutnjom sameljem prigovore i osude,
pred njima svom snagom zalupim zid.
Zašto popustljivi počesto nadrljaju?
Jer tihana snaga slabiće užasava?
A kad zagrmim, u rupe se sklanjaju?!
Mah, kaznit ću ih mirom. Bura se stišava.
Došlo je vrijeme da prošlost otpustim,
da radost uzme skeptar i sjedne na tron,
jer ako utvarama prošlosti popustim,
vlast će opet preuzeti tugaljivi mamon.
Još vremena imam da misli ispravim,
da ih očistim od nakoćenih strahota.
Iz zublja loših sjećanja da izbavim
ovo malo preostala mravljega života.
Destruktivne misli podmuklo igraju,
za zlosretnog časa u me se uvuku.
Shvatim da se munjevito umnažaju,
tek kad počnu stvarati nesnosnu buku.
Neće me satrt vlastite bljezgarije!
Otvorit ću prozor novim prilikama.
Odbijam nečovječne uma starudije
i žuljeve u moždanim vijugama!
Još dan-dva, dok se stabiliziram,
dok volja sazre i tijelo omoća,
a tada načine ni sredstva ne biram…
Prisilit ću prošlost da zavazda zanoća!
Tamo gdje me nema, tamo neka grinta,
neka zamuknu riječi i nestanu slike,
jer, evo, već rušim zidove labirinta
i u venama utapam sve zlopatnike.
Neću zalutati. Moram naći put
na kojem ne ječe negdanje čarke,
jer prošlost nije ništa, doli Liliput,
prostor tlapnje u snu stihoholičarke.
Raduje me buđenje, i udaljenje
od zlih djela rječitih cipelaroša.
Misli sam postavila na uzvišenje
i bodrim dušu da svijetom prpoša.
Ne dam da mi prošlost pomuti pamet,
svijest sam povukla na nivo križarke.
Pravo je vrijeme, spremno je za let
žiće prosvijetljene stihoholičarke.
Ne pišem pjesmu. Noćas pišem pismo:
Mili moj, još jedna kljakasta godina prolazi,
u kojoj ništa od sanjanoga ostvarili nismo,
a vrijeme se napelo da nam i snove pregazi.
Noćas moram biti neugodno, brutalno iskrena,
i priznati da nisam slika koju samotna duša sanja.
U tvojim maštarijama najljepša sam žena,
ali nemoj me čekati, nisam vrijedna čekanja.
Razumjela sam o čemu u vjetar si govorio,
jer katkada i sama snove oćutjeh tjelesno,
ali, ipak, u mašti si me otkrio i stvorio,
u mašti si me zavolio, slijepo i nesvjesno.
Med retcima načuo si šumor čuvstvene duše,
mišlju si oblikovao Barbiku i čekao da oživi,
ali sada dopusti da se lažni snovi sruše
i pokušaj prihvatiti da u javi smo nespojivi.
U mašti si me stvorio, po vlastitoj želji oblikovao,
zamišljajući plemenitu dušu savršene žene.
Njoj si život obećao, srce joj darovao,
i zaljubio si se u nju, ideal, a ne u mene.
Ja nisam vrijedna ni jedne dragocjene minute
razmišljanja, tugovanja, čeznuća ili boli,
niti da se predivne oči zabludom zamute.
Tek zanosnu opsjenu tvoje tužno srce voli.
Profinjeno sam biće, zagonetna misao,
ali ti si nadogradio atraktivan lik i oblik,
i povjerovao da uz mene životnije bi disao,
mada tvojoj maštariji nimalo nisam nalik.
Možda ovo ipak nije posljednje pismo,
jer duše razum nemaju, one ljubav dišu.
Samo, probudi se!, jer u stvarnosti nismo
sretni golubići koji si topla pisma pišu.
Vrijeme je buđenja, vrijeme je da shvatiš…
Nisam božica zbog koje si zdvojan i sjetan.
Ja sam pakleno ružan san. Kada to prihvatiš,
probudi se, probudi se… i budi sretan.
S milim mrakom dođi i stani ispred mene.
Dok ko sjenka prilaziš, samo u pod gledaj.
Ne traži snene oči, jer noćas su uplašene.
Samo šuti, šuti - u tihoći tijelo mi predaj.
Drhtavu ruku primi, na grudi ju privuci,
iznad bijele košulje, na srce je prisloni.
Nek vlažan dlan miruje na drhtavoj ruci,
i neka te ne prožimlju profani nagoni.
Ne žudi, ne čezni, ne nudi mi usne vrele,
jer bliskosti se bojim, i poljupca me strah.
Usne bi me otkrile, znam da bi poželjele
da zauvijek na njima zadržim tvoj dah.
Samo se približi, polako, sklopljenih očiju,
zagrli me kao da grliš najdražu prijateljicu.
Ne obaziri se što izdajice obrazima se liju.
To radosni su slapovi i na tvojemu licu.
Grli me, kao da u svemiru jedina sam žena,
al ne daj usne usnama, ni da nas strasti lome.
Sanjala sam da uz tvoje sam tijelo priljubljena
i da majušno moje srce kucalo je na tvome.
Samo obraz na ramenu, u potpunome mraku,
prislonjenih tijela, ukradimo još jedan tren,
jer u zoru nestat ćeš… a noć je na izmaku.
Zagrli me, i ne zaboravi… poljubac je njen!
Nisam te tražila u dvojbenome snu,
ni u trenucima oduševljenja ili strahova.
Prekasno sam primijetila da ipak si tu,
i otada oprezno otvaram vrata snova.
Nisam te prizvala u imaginarna jutra,
jer usamljenost volim više od svega.
Tu ti nije mjesto, a ti želiš da i sutra
tvoja melankolija uz moju tugu lijega.
Ne oćutjeh da potresaš stabilna bdijenja,
jer nesanica se uvijek samo sobom bavila.
Nisam htjela da te moja impresija mijenja,
jer i dosad sve snove sama sam ostvarila.
Nemoj sanjati da princ si u bajkovitoj priči.
Rasplini san koji se mojim snom razliježe.
Usmjerenim promišljajima možda ćeš postići
da zaborav lance snova zauvijek razveže.
I sama oprezno nove vezice pripravljam,
potiho iskradam se, da te ne povrijedim.
Tvoj san u mome snu pomalo zaboravljam,
jer samo u samoći svoju zvijezdu slijedim.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?