Došlo je vrijeme da prošlost otpustim,
da radost uzme skeptar i sjedne na tron,
jer ako utvarama prošlosti popustim,
vlast će opet preuzeti tugaljivi mamon.
Još vremena imam da misli ispravim,
da ih očistim od nakoćenih strahota.
Iz zublja loših sjećanja da izbavim
ovo malo preostala mravljega života.
Destruktivne misli podmuklo igraju,
za zlosretnog časa u me se uvuku.
Shvatim da se munjevito umnažaju,
tek kad počnu stvarati nesnosnu buku.
Neće me satrt vlastite bljezgarije!
Otvorit ću prozor novim prilikama.
Odbijam nečovječne uma starudije
i žuljeve u moždanim vijugama!
Još dan-dva, dok se stabiliziram,
dok volja sazre i tijelo omoća,
a tada načine ni sredstva ne biram…
Prisilit ću prošlost da zavazda zanoća!
Tamo gdje me nema, tamo neka grinta,
neka zamuknu riječi i nestanu slike,
jer, evo, već rušim zidove labirinta
i u venama utapam sve zlopatnike.
Neću zalutati. Moram naći put
na kojem ne ječe negdanje čarke,
jer prošlost nije ništa, doli Liliput,
prostor tlapnje u snu stihoholičarke.
Raduje me buđenje, i udaljenje
od zlih djela rječitih cipelaroša.
Misli sam postavila na uzvišenje
i bodrim dušu da svijetom prpoša.
Ne dam da mi prošlost pomuti pamet,
svijest sam povukla na nivo križarke.
Pravo je vrijeme, spremno je za let
žiće prosvijetljene stihoholičarke.
