Ponoć. Ni jučer, ni sutra, već sada.
Sebično mahnuti svitanju,
puziti u susret izgubljenoj nadi
i život potrošiti u skitanju?
Ponoć. Tko će mi platiti ove tišine?
Tko će mi vratiti proljeća šapat?
Hoće li zorom navratiti ljubav
i obrisati suze kad krenu kapat?
Ponoć. Hoće li itko upaliti svjetlo,
hoće li obasjati buđenje slijepcu?
Tko će me zagrliti kad jutro ušuti,
a jezik se priljubi suhome nepcu.
Ponoć. Tko će mi jutrom sakriti lice?
Tko će mi prekriti brijege pod okom,
da ne vide ljudi kako noću bdijem,
kao da su uprli na me urokom?
Ponoć. Ni život ni smrt, tek nada.
Bez grižnje spava i posljednji stvor,
a ja se pitam do kada...
Dokle tek slutiti odgovor?
Post je objavljen 22.04.2019. u 15:12 sati.
