Opet je stih iz glavine izbacio
sve zgodne misli, uredno razvrstane.
Bojim se da nadrapao je racio,
jer podvaljuje mi rasudbe stihovane.
Ne znam kamo nestale su šutnje,
raspre, dileme, nove ideje, psovke,
jer rimaste buhe pod kalotom tutnje,
a liječnik ne propisuje buholovke.
Poput lude natežem stihasto vime,
srok štrca desno, lijevo i odostraga.
Neprestance pretačem slogove i rime,
a umlju nigdje ni glasa ni traga.
Mudrijaštvo je zatočeno u Alcatrazu,
stihovi planduju u sivim strujama.
Umu je zabranjen pristup prilazu,
iza kojega mašta kiti se rimama.
I umorne kapke spuštam stihujući,
kao da porječkala sam se s psihom.
Ne mogu zaspati jer rimarij buči,
nadahnuće kunem metričkim stihom.
Sretna sam dok pričam s dobrim Duhom,
i na njegovoj oreoli pritišćem dirku.
Sjenu mu odijevam brokatnim ruhom
i u mjesec dana okrilatim zbirku.
Ali kad stihovanje izmiče kontroli,
kad trpka misao postaje pjevljiva,
kad stihujući cmizdrim, pojem da boli,
shvaćam da tlače me stanja neodrživa.
Tada sekantnoj rimi objavim rat,
laso bacim na rimovane bljeske,
za rano buđenje navijem sat
i otromboljim obzore nebeske.
Krutim kažiprstom strofe ispraćam,
pod tjeme šaljem trumbetaše reale.
U pristojno doba vidom čar zahvaćam,
kad prene me svirka…
Šale budale...
male raspale.
