Ne pišem pjesmu. Noćas pišem pismo:
Mili moj, još jedna kljakasta godina prolazi,
u kojoj ništa od sanjanoga ostvarili nismo,
a vrijeme se napelo da nam i snove pregazi.
Noćas moram biti neugodno, brutalno iskrena,
i priznati da nisam slika koju samotna duša sanja.
U tvojim maštarijama najljepša sam žena,
ali nemoj me čekati, nisam vrijedna čekanja.
Razumjela sam o čemu u vjetar si govorio,
jer katkada i sama snove oćutjeh tjelesno,
ali, ipak, u mašti si me otkrio i stvorio,
u mašti si me zavolio, slijepo i nesvjesno.
Med retcima načuo si šumor čuvstvene duše,
mišlju si oblikovao Barbiku i čekao da oživi,
ali sada dopusti da se lažni snovi sruše
i pokušaj prihvatiti da u javi smo nespojivi.
U mašti si me stvorio, po vlastitoj želji oblikovao,
zamišljajući plemenitu dušu savršene žene.
Njoj si život obećao, srce joj darovao,
i zaljubio si se u nju, ideal, a ne u mene.
Ja nisam vrijedna ni jedne dragocjene minute
razmišljanja, tugovanja, čeznuća ili boli,
niti da se predivne oči zabludom zamute.
Tek zanosnu opsjenu tvoje tužno srce voli.
Profinjeno sam biće, zagonetna misao,
ali ti si nadogradio atraktivan lik i oblik,
i povjerovao da uz mene životnije bi disao,
mada tvojoj maštariji nimalo nisam nalik.
Možda ovo ipak nije posljednje pismo,
jer duše razum nemaju, one ljubav dišu.
Samo, probudi se!, jer u stvarnosti nismo
sretni golubići koji si topla pisma pišu.
Vrijeme je buđenja, vrijeme je da shvatiš…
Nisam božica zbog koje si zdvojan i sjetan.
Ja sam pakleno ružan san. Kada to prihvatiš,
probudi se, probudi se… i budi sretan.
