Slavica Juhas - Poezija

29.09.2019., nedjelja

Da li?


- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2019., subota

... tvoj dah.


- 13:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.09.2019., srijeda

SPAKIRANI OSJEĆAJI

Dragi moji pjesmoljupci, u manje od mjesec dana moja zbirka pjesama Tvoj Anđelak preuzeta je 1 657 puta. Dok ste u ugodnosti svoga doma uživali (nadam se) čitajući moje pjesme, gospodin Nenad Grbac vrijedno je radio na pripremi zbirke pjesama Spakirani osjećaji. Zbirka je danas (na moju veliku radost) objavljena. Naravno, preuzimanje je besplatno i jednostavno. Dobra strana preuzimanja digitalne knjige jest da vam straničnik (knjižni označivač, bukić, bookmark) uopće nije potreban.
Zbirku pjesama Spakirani osjećaji možete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php
Sretno nam bilo!



- 09:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2019., utorak

ŠUMOR ČUVSTVENE DUŠE

Ne pišem pjesmu. Noćas pišem pismo:
Mili moj, još jedna kljakasta godina prolazi,
u kojoj ništa od sanjanoga ostvarili nismo,
a vrijeme se napelo da nam i snove pregazi.

Noćas moram biti neugodno, brutalno iskrena,
i priznati da nisam slika koju samotna duša sanja.
U tvojim maštarijama najljepša sam žena,
ali nemoj me čekati, nisam vrijedna čekanja.

Potajice, noću, grozničavo prebireš zrna krunice
i Boga moliš da nas u zbilji približi i sastavi,
mada si u mašti modelirao moje obline i lice.
Nemoj me voljeti. Nisam vrijedna ljubavi.

Razumjela sam o čemu u vjetar si govorio,
jer katkada i sama snove oćutjeh tjelesno,
ali, ipak, u mašti si me otkrio i stvorio,
u mašti si me zavolio, slijepo i nesvjesno.

Med retcima načuo si šumor čuvstvene duše,
mišlju si oblikovao Barbiku i čekao da oživi,
ali sada dopusti da se lažni snovi sruše
i pokušaj prihvatiti da u javi smo nespojivi.

U mašti si me stvorio, po vlastitoj želji oblikovao,
zamišljajući plemenitu dušu savršene žene.
Njoj si život obećao, srce joj darovao,
i zaljubio si se u nju, ideal, a ne u mene.

Ja nisam vrijedna ni jedne dragocjene minute
razmišljanja, tugovanja, čeznuća ili boli,
niti da se predivne oči zabludom zamute.
Tek zanosnu opsjenu tvoje tužno srce voli.

Profinjeno sam biće, zagonetna misao,
ali ti si nadogradio atraktivan lik i oblik,
i povjerovao da uz mene životnije bi disao,
mada tvojoj maštariji nimalo nisam nalik.

Možda ovo ipak nije posljednje pismo,
jer duše razum nemaju, one ljubav dišu.
Samo, probudi se!, jer u stvarnosti nismo
sretni golubići koji si topla pisma pišu.

Vrijeme je buđenja, vrijeme je da shvatiš…
Nisam božica zbog koje si zdvojan i sjetan.
Ja sam pakleno ružan san. Kada to prihvatiš,
probudi se, probudi se… i budi sretan.


- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2019., ponedjeljak

SLAVICA JUHAS - Youtube

Videa s pjesmama na Youtubeu pregledana su 1 659 puta.
Hvala, od srca.

TIHA POETESA


- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

TVOJ ANĐELAK, Slavica Juhas

http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php


- 00:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2019., petak

DRIJEM ČEŽNJE

Govori: Meliha Miljević

Ne mogu si oprostiti dugu očaranost tobom,
ni što umiljate misli ubacujem
u tvoj izlizani kufer
i puštam ih da na neosvijetljenim drumovima
drmusaju se s tobom.
Kontroliranim mislima dala sam odobrenje,
ali bedasta duša prešla je k tebi
tek kada sa strepnjom,
potiho upitao si: … zašto tako tužno?
Odgovorila sam nespretnim zamuckivanjem.
Samoj sebi bijah nerazumljiva.
Kaznila sam se razočarenjem.
U sebe.
Kada kudim nemuštost jastva,
najrječitija sam.
Gdjekad je isplativije ispasti glup,
nego činiti glupost?
Žurnim koracima grabila sam unatrag,
olakšana za dušu,
otežana rastućim košmarom u glavi.
Jurnula sam u sigurnost samosvojnog bitka,
gdje šturost izričaja ne bičujem prijekorom.
Presretali su me zvuci varijabilnih mogućnosti,
ali prevladala je rika straha
da cijeli život čekat ću te
na davno zatvorenom, paučinastom kolodvoru.
Nisi mogao vidjeti zakrvavljene bjeloočnice,
kao kreč bijelo lice
i srce koje cvrči na lomači trenutka.
Užasnuo me varavi, laskavi osjećaj,
da kraljevskom dušom prigrlio si mišju.
Poklopila sam se strahovladom,
a ti si na njoj okrenuo ključ.
Iz zadnjeg zrnca ponosa procijedila sam:
Mojim bijegom Bog potvrđuje
da te voli. Zbogom.
Smetnula sam s uma
da opraštam se i sa svojom
zatelebanom dušom.
Otada, za lovce u zjenicama
postadosmo neuhvatljiva lovina,
zakračunata u skrovištima straha,
ali potajno škiljimo kroz ključanicu žića
i prisluškujemo prigušene jecaje
iz dubine daljine.
Kada neizbježno opet utoneš u samoću,
ne obaziri se na tračeve podle tišine,
koja mojoj osobnosti dodaje atribute grešnice.
Bio si u prvome drhtaju duše,
i bit ćeš u posljednjem otkucaju srca,
ali između njih
čežnja će drijemati.


- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2019., ponedjeljak

POSLJEDNJI POLJUBAC

Ljubljena crna noći, još samo tebe imam,
samo tebi dopuštam da gledaš kada suzim,
kad i zadnji razlog za življenje si oduzimam
i kada (s dna sebe) prema miloj smrti puzim.

Zagrli me mrakom – jako, jako me stisni,
stišći sve dok nebesko svjetlo zabljesne.
Crne ruke na vrat stavi i snažno pritisni,
neka sa mnom odu i misli neumjesne.

Pri zadnjemu hropcu tišinom me poljubi
i nečujno istisni prokleti, zemaljski dah.
Neka s lica zemlje moj život se izgubi,
neka vreća kosti pođe vratiti se u prah.

Smrti se ne plašim. Strahujem od življenja.
Bojim se što bi mi novo jutro donijelo.
Predajem se jer dosta mi je trpljenja,
još jedan udarac srce ne bi podnijelo.

Što bih s osvitom? Kamo bih se uputila,
kad pred samoćom nitko me ne čeka?
Sretna ili tužna, tužitelje bih naljutila.
Kamo god pošla, stigla bi me kletve jeka.

Nemoj biti vesela, ni plačna. Ma, doista?!
Zar zadovoljit ću samo ako ne postojim?
Zbog zahtjeva gromoglasnih mazohista,
škripa noći, ni poljupca tišine se ne bojim.


Zagrli me, noći, presudi mi zagrljajem,
poljubi me, tišino, poljupcem me uguši.
Griješim kad rasipam se i kad se ne dajem,
kunu me kad smijem se i kad jecam u duši.

Štipam život, zadovoljavajući bezobzirne ljude,
a tijelom se košmar kao oštro svrdlo vrti.
Samo zato što dišem, samo zato mi sude!
Zagrli me čvrsto, noći. Poljubi me, mila smrti.

Govori: Meliha Miljević

- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DAH

Nisi imao kamo pobjeći.
Stajao si, iznenađen i zbunjen,
uhvaćen u zamku od neizbrušenih dasaka,
držeći se grčevito za stupove snage,
koje drmusala sam prisutnošću.
Gledala sam te u oči, netremice,
zavarana sigurnošću da ne znaš tko sam.
Zarobila sam te raznobojnim svjetlima,
pogledom milovala tvoju nemoć
i opijenost pri prepoznavanju odlagala
u ladice srca, duše, i sjećanja.
Nisi imao kamo pobjeći. A zašto i bi?
Ti nemaš ništa s mojom zaluđenošću tobom.
Ti nemaš ništa sa žudnjom,
s potrebom da ljubim ti žilu na vratu,
sa željom da do jutra slušam kako dišeš.
Ipak, jesi li se prepoznao
u mojemu dahu?

Govori: Meliha Miljević

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2019., nedjelja

TAJNA

Približite uši mojim suhim usnicama,
da šapnem vam što on ne smije čuti.
I ako rumenilo oblijeva me zbog srama,
kod posljednje želje ponos ću prignuti.

Obećajte mi da crnu čuvat ćete tajnu,
zakunite se u svoje bližnje, najdraže,
da ublažit ćete moju tugu beskrajnu
i spasiti mi obraz od još jedne blamaže.

Kako god znate, pohitajte do njega.
Zavedite ga šarmom, i nalijte alkoholom.
Neka čin zbije se za najjačih žega -
tada opit brzo zaspat će za stolom.

Kada sparina orosi mu obrve i čelo,
a zbog vina stane kroz zube pljuckati,
klonut će i njegovo neposlušno tijelo.
(Što god tada učinite, on neće znati.)

Polako, ruke mu nježno podignite
i svucite s njega košulju mirisavu.
K stolu ga omamljenoga prignite
i mekani jastuk stavite mu pod glavu.

Iskradite se, pobjegnite iz dvora
prije no što se mamuran probudi,
jer kada pukne posljednja mi hora,
košulju moram priviti na gole grudi.

Nikome ne pričajte o tomu što zbilo se,
ni zašto jaukarice nariču od jutra rana.
On ne smije znati da moj kovčeg donose…
i da u njegovoj košulji bit ću pokopana.




- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< rujan, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2024 (5)
Listopad 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (19)
Lipanj 2024 (15)
Svibanj 2024 (3)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (10)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (11)
Ožujak 2023 (45)
Veljača 2023 (16)
Siječanj 2023 (10)
Studeni 2022 (4)
Rujan 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Svibanj 2021 (5)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (13)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (15)
Siječanj 2019 (33)
Prosinac 2018 (11)
Studeni 2018 (13)
Listopad 2018 (24)
Rujan 2018 (26)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (52)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SLAVICA JUHAS





Flag Counter


Objavljene zbirke pjesama:

1. MOJ DVOBOJ
2. CRVENI SNOVI
3. SLANE KIŠE
4. NIKADA NISAM
5. BIJELI PAPAVERI
6. BULEVAR UMIŠLJAJA
7. NEBESKA FRULA
8. VRATA VJEČNOSTI
9. TVOJ ANĐELAK
10. ŠAPTOM NAPISANO
11. SPAKIRANI OSJEĆAJI
12.RUŠEVINE GANGLOTA
13. VIKTORIJIN PLAČ
14. ISTEK VREMENA
15. DOBA BESPLODNOG DUDA
16. SIROTA
17. ZGODNO NEZGODNA







Kontakt:
slavicajuhas@net.hr










Blogovi koje pratim:
SJENA DUŠE












I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.












Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.













Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?











Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.









Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.











Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.











Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.










A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.











Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.











Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.













Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.










Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.












Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.












Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.












Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)











Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.










Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.










Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?










Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.












Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.













Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!













Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?











Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.












Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.










Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.










Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.











Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)










Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.










Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.










Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.










Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!










Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.











Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.












U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.











A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.











Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.










Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.









Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.











Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.












Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.








Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.












Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?











Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.












Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.












Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.











Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?












Flag Counter