Slavica Juhas - Poezija

SLAVICA JUHAS








Objavljene zbirke pjesama:

1. MOJ DVOBOJ
2. CRVENI SNOVI
3. SLANE KIŠE
4. NIKADA NISAM
5. BIJELI PAPAVERI
6. BULEVAR UMIŠLJAJA
7. NEBESKA FRULA
8. VRATA VJEČNOSTI
9. TVOJ ANĐELAK
10. ŠAPTOM NAPISANO
11. SPAKIRANI OSJEĆAJI
12.RUŠEVINE GANGLOTA
13. VIKTORIJIN PLAČ
14. ISTEK VREMENA
15. DOBA BESPLODNOG DUDA
16. SIROTA
17. ZGODNO NEZGODNA







Kontakt:
slavicajuhas@net.hr










Blogovi koje pratim:
SJENA DUŠE












I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.












Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.













Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?











Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.









Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.











Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.











Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.










A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.











Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.











Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.













Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.










Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.












Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.












Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.












Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)











Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.










Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.










Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?










Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.












Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.













Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!













Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?











Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.












Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.










Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.










Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.











Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)










Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.










Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.










Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.










Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!










Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.











Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.












U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.











A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.











Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.










Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.









Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.











Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.












Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.








Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.












Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?











Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.












Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.












Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.











Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?