Ovlažim prst i okrećem stranice,
sa strahom ulazim u tuđe sudbine.
Na taj su kolodvor pristigli boemi,
s gorko-slatkim sokom umne popudbine.
Tolike duše iza oka i zuba,
tolike tajne u srcu zakopane,
tolike čežnje opjevane s ruba,
tolike muke suzama okupane.
Putovanja, kad sami na put krećemo,
nitko nam ne maše, jer bježimo od njih.
Duša stisne bol u jedan jedini stih
i već se novom vagonu okrećemo.
Raščupanih kosa, s vrećom ispod oka,
cijedimo još malo srčanoga soka,
sipnemo dušne gorčine, kao začin,
i u pisma zgusnemo nadobudni čin.
Sama, iz kolodvora ulazim u sanju.
Osvrnem se, duša se pjesmi osmjehne
i već sam na nekom novom putovanju.