Zeleni prozori pod teretom vjeđa
i iscrpljeni pogled na prašnjav put;
na palmu, na trsje i poznata leđa,
na život u tvrđavi, s razlogom ljut.
Okna. Često ih peru nemara kiše,
al vjetar objave ne huči, ne diše.
I dok misli snuju neke ljepše dane,
suzica rominja s unutarnje strane.
Kada ljubav na laž i bešćutnost doda,
a nikada ne izusti: Žao mi je.,
šalješ svoj život da uspravno hoda,
neka mrmlja da je sretan, i kada nije.