Govori: Meliha Miljević
Ne mogu si oprostiti dugu očaranost tobom,
ni što umiljate misli ubacujem
u tvoj izlizani kufer
i puštam ih da na neosvijetljenim drumovima
drmusaju se s tobom.
Kontroliranim mislima dala sam odobrenje,
ali bedasta duša prešla je k tebi
tek kada sa strepnjom,
potiho upitao si: … zašto tako tužno?
Odgovorila sam nespretnim zamuckivanjem.
Samoj sebi bijah nerazumljiva.
Kaznila sam se razočarenjem.
U sebe.
Kada kudim nemuštost jastva,
najrječitija sam.
Gdjekad je isplativije ispasti glup,
nego činiti glupost?
Žurnim koracima grabila sam unatrag,
olakšana za dušu,
otežana rastućim košmarom u glavi.
Jurnula sam u sigurnost samosvojnog bitka,
gdje šturost izričaja ne bičujem prijekorom.
Presretali su me zvuci varijabilnih mogućnosti,
ali prevladala je rika straha
da cijeli život čekat ću te
na davno zatvorenom, paučinastom kolodvoru.
Nisi mogao vidjeti zakrvavljene bjeloočnice,
kao kreč bijelo lice
i srce koje cvrči na lomači trenutka.
Užasnuo me varavi, laskavi osjećaj,
da kraljevskom dušom prigrlio si mišju.
Poklopila sam se strahovladom,
a ti si na njoj okrenuo ključ.
Iz zadnjeg zrnca ponosa procijedila sam:
Mojim bijegom Bog potvrđuje
da te voli. Zbogom.
Smetnula sam s uma
da opraštam se i sa svojom
zatelebanom dušom.
Otada, za lovce u zjenicama
postadosmo neuhvatljiva lovina,
zakračunata u skrovištima straha,
ali potajno škiljimo kroz ključanicu žića
i prisluškujemo prigušene jecaje
iz dubine daljine.
Kada neizbježno opet utoneš u samoću,
ne obaziri se na tračeve podle tišine,
koja mojoj osobnosti dodaje atribute grešnice.
Bio si u prvome drhtaju duše,
i bit ćeš u posljednjem otkucaju srca,
ali između njih
čežnja će drijemati.
Post je objavljen 20.09.2019. u 17:23 sati.