Kako ćeš stići do moga srca,
kada nikada nisi krenuo na put?
Iz dubokog korijenja upućuješ mi
razočarenje mnome i pogled ljut.
Mnogo pisama napisao si,
u kojima moliš da ti se vratim,
jer ne možeš živjeti bez mene,
a snatriš da i ja zbog tebe patim.
Tisuće progutanih riječi i suza
poteklo je praznim papirima.
Šapat očajničkih, nesanih noći,
zadržao si u tihim mrmljanjima.
Mnoge godine potratio si
pišući o plaču ranjenoga srca,
obdan virio kroz prozor čežnje
i čekao da poštar na vrata pokuca.
Kišice nade rominjale su
u mislima, srcu, duši, u očima,
a nikada, blento, primijetio nisi
da adrese nema na pismima.
Uljem ukroti rijetku, sijedu kosu,
prste svježim suzama navlaži,
pa napiši posljednje ljubavno pismo.
Da ti se vratim, još jednom zatraži.
Ako je vremešni poštar već umro,
možda mi vjetrovi pismo donesu…
ako na kuverti naznačiš primatelja,
a ispod imena napišeš adresu.
Post je objavljen 09.04.2019. u 18:31 sati.
