Nebo je na se navuklo crnilo,
zvijezde su pogasile fenjere.
Mjesec se iza sumračnice skrio…
Kakav je to svemir bez plafonjere?!
Šutim u sjeni rasploštenog oblaka,
termitska praznoća ubija vidik.
Sjećanjima slijedim batove koraka,
s pustopoljine prelazim na rubnik.
I lijevo i desno, i odostraga,
šikana je grdnjom mrvila strpljenje.
Smiješkom naivca, namjerom vraga,
na uzbrdan kolnik nasula je stijenje.
Uzaludne za nj bile bi suzice.
Nisam ih istakala zbog ćudi lisje.
Kamenje pakosti skupljah s ulice
i za heroinu sazidah zakulisje.
Slaboća bi čučnula i zaplakala,
molila da barem pola šanse joj pruže.
Ja sam koristila dar koji sam imala,
da zapjevam i kad slabići me utuže.
Nije junak onaj tko sa zlom se bori,
za potvrdu da bio je u pravu.
Ropski su duelistički razgovori,
košmarom okivaju ćud tvrdoglavu.
Polemičari ratoborno napadaju,
zahtijevaju da im pravdom udovolje.
U takvome okršaju prvi nastradaju,
nagrada im pokal čuvstva mrzovolje.
Zato tihu jakost ne dam pijancima,
ni da je okrznu nakanom furioznom.
Priklanjam se Nebu, hodam za znacima,
živeći u miru na mjestu famoznom.
Noćas je nebo pobjeglo od mene,
al vratit će se u stihoklepački kut.
Pred zoru, žutim svjetlom obrubljene,
zvijezde će napretku obasjati put.
Noćas sam načas okom pokleknula
i iz vida izgubila nebesku plafonjeru.
Pred jutro, kad Božja je ruka zamahnula,
nagnala je promišljaje da se saberu.
Možda samo nakratko izgubih dušicu,
nesvjesna da na tren u sebi sam umrla.
Pijetlu čitam mnogoznačnu pjesmicu…
Umjesto poduke, ispade burla?
Post je objavljen 29.04.2019. u 00:27 sati.
