Po prozoru udara orkanska bura,
čini se da tuče po koži doboša,
jer suzama zaliječena fraktura
i večeras žiga ispod grudnog koša.
Slušam kako huči, zavija ko vuk,
stravični zvuci dodatno me ježe.
Ko da jeca samotni, prohladni fijuk,
kad okreću mu leđa, od njega bježe.
Na ledeno okno pritišćem čelo,
podlaktice u vis dižem, ko uhićenik.
Na staklu hladim stanje uzavrelo,
stud gmižući ispunja napukli mrzlik.
Bol srca labavi pa čačkam događaje.
Sebstvo razdajem, a ništa ne tražim,
No, priušte mi verbalne nasrtaje,
da darivanjem egocentričnost snažim.
Tamo gdje je čarka, povlačim se u kut,
gdje budala mekeće, poklopim uši,
gdje silnik nasrće, skrivam ljutnje prut,
a najveća vrijednost spokoj je u duši.
Dopuštam im da se na mom vrelu slade
i kad mome drobu manjka poslastica,
Oni gnjevom neutemeljenu teoriju grade.
Jer previše dajem, zato sam kukavica?
Ne znaju da u mirnoći čuči snaga,
da popuštam jer ne pridajem važnost
sitničavcima. Moga žića prtljaga
ne sadrži škrtarenje i nevoljkost.
Kada me za vrijeme darivanja kude,
kada mi iz brižnih očiju izluče likvid,
šutnjom sameljem prigovore i osude,
pred njima svom snagom zalupim zid.
Zašto popustljivi počesto nadrljaju?
Jer tihana snaga slabiće užasava?
A kad zagrmim, u rupe se sklanjaju?!
Mah, kaznit ću ih mirom. Bura se stišava.
