Hodam. Usidrena u dubini tišine.
Nozdrvama gmiže smrad nekog cvijeća.
Ne znam kojega, ali miris mi je poznat.
I neugodan. Danas, dok hodam prema tebi,
ne smeta mi. Danas sam bez osjećaja.
Ne razmišljam. Ni o kome i ni o čemu.
Došla sam do točke kada ni tuga ne boli,
nego razvija se u bršljenastu tupost,
i puzi mnome.
Zato su danas sva osjetila komirana.
Samo jesam.
Kao hodajuća statua u kožnatoj kabanici.
Čak ne želim da tupost prođe.
Kao da popila sam kilogram antidepresiva,
koji paralizirali su uobičajene reakcije.
Hodam. Sama. Ukotvljena u jezovitoj tišini.
Što ću kada stignem do tebe? Što ću?
Jučer sam se skrivala iza betonske ograde
i krišom promatrala
kako skrito, ukočeno razgovaraju s tobom.
Pričaju ti o događanjima u gradu, ulici,
u obitelji, u srcu, glavi i očima.
Pa upale cigaretu, sebi i tebi,
i neobično se osmjehuju.
Ja to ne mogu. Ja šutim.
Takva sam. Čudna.
Najčudnija među čudacima.
Pa ipak si u svakoj poruci napisao:
Volim te, tetkice. (I srce na kraju.)
Hodam. Sama. Dolazim ti…
Stat ću povrh tvojih nogu,
ali neću gledati u tvojemu smjeru.
Promatrat ću nebo, i oblake.
I ako ih danas nema, oblaka,
tražit ću ih na nebu. Ili ću ih stvarati.
Znaš ti mene. (Smajlić.)
Stojim. Sama. Osluškujem pjev ptica,
pucketanje vatre u lampionima
šuškanje uvenulog cvijeća...
i stišćem zube.
Ne, ne mogu izgovoriti:
Počivaj u miru, umorni moj dječače.
Stojim, sama,
ukopana u dubini kozmičke tišine,
dok duša piše poruku:
Volim te, tetkino. (I srce na kraju.)
