Ne prati me u snove. Umorna sam.
Cijeloga dana tražim opravdanje
za krive poteze pravih vremena.
Umrijet ću ako dođeš i u sanje.
Umorna sam od vječita vraćanja
do pukotine na mramornoj ploči,
pod kojom još uvijek žive sjećanja…
žive od praskozorja do ponoći.
Teškom mukom stižem do granice
između ludila i nesvjestice…
do međe, gdje se uspavljuju želje
i nestaju u mekoći postelje.
Još jednom me cijelu obuzme jeza,
kada klonuće priljubim uz jastuk.
Iz perja naš davni odjekuje guk…
šaputanje bez točke, bez zareza.
Umara me dušino pro i kontra
pa se čistoj savjesti ispričavam.
Za malo mira prihvaćam krivicu.
A sada idi. Pusti me da spavam.