Slavica Juhas - Poezija
31.10.2018., srijeda
PAPIRNATI RUČNIK
 Ako me sretneš u raljama noći, u klonuću uma, u šutnji srca, ne stavljaj rosu u moje oči, jer jutro otkriva tko noću šmrca. Kad se u mislima veze prekinu i svijest nestane iza kapaka, kad se zvuci zavuku pod tišinu, glava potone u dubinu mraka. Tijelo te ne boli jer mrtvo je, ni nečista savjest kosti ne grebe, ali njegove sluge strašno se boje da neće naći skrivene potrebe. Lako ih pronađu jer sve uviru u rane koje ne zacjeljuju; u želje koje se danju opiru, a obnoć sve do mene odjekuju. Sada si još tvrđi, svojeglaviji, jer plaše te osvetoljubive greške; sad glumiš da si jači, žilaviji, no, egu daješ zadatke preteške. Bože, koliko mogu crpsti sebe da bih shvatila tvoju opaku ćud! Ipak, razmišljanjem doprem do tebe i uvidim da se trošim uzalud. Jer, govorili su da su te viđali u gradu i da si s njom bio; a mi smo urotnike ismijali - ne, ti to meni ne bi učinio. Onoga dana kad sam vas vidjela, skupila sam krila i pala u jad. Oćutjeh rasprsnuće sred tijela, i bijes, jer lom je proizveo gad. Dovukla sam se do stana prstima tapkajući po hrapavoj fasadi, a grdna kletva u slanim ustima pomogla je da mi se tvoj lik zgadi. Uvjerena sam se da nitko nije ni veći ni manji od mene same, i da ne trebam derutne kopije, koje se mačistički skrbe za me. Bio si svačiji… ni moj, a ni njen. Bio si papirnati ručnik na stolu. Danas si plačan, samotan, posramljen, prepušten kajanju i stalnom bolu. Prisjećaš se (nepomičnih očiju), zajedničke slike um drmusaju; a kad se nedjela o njih obiju, iznutra te grijesi izjedaju. Zato bježiš u postelju od trnja da se odmoriš od sebe, od grižnje, ali tad pravda pukne ispod prnja: Plačeš jer si i ti rasplakao bližnje! Tražiš me po skrovitim vrletima, gdje vrazi kolo vode i čaraju. Razvidno je, po tvojim trzajima, da te umrtvljene oči varaju. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Ako se sretnemo u tvojoj noći, u predaji uma, u šutnji srca, ne stavljaj tugu u moje oči, jer jutro otkriva tko noću šmrca. Kad se na prozoru pokaže zornica i spori se pokret vrati u ruku, pred tvoj će pogled pasti pozornica… i opet ćeš me tražiti u zvuku.  |
- 00:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
IZVAN DOSEGA
|
Zblene se duša i zacmolji, um se trza, pred svjetlom žmirka; a kad se nada uzvrpolji, duh se izvuče iz usirka. Nadjača silu zla tremora, pa gdje bje krik, zatrešti glazba. Skine sa sebe vonj kamfora… i začara ju preobrazba. Sivi se obrazi zažare kad se med u krvotok stuši. Tad luda otpusti stražare zadužene za red u duši. Pokapa grlo nevjerica okusom kiselih agruma, i uzbuni se plačljivica kad započne dresura uma. Čašćena sam grlenim praskom da slobodnjaka guši stega, al diše dok sam ja pod paskom i plazim unutar dosega. Suzih počesto. I previše. Voljela sam, a bila sjetna. I zarekla se: Nikad više! Sad plačem samo kad sam sretna! Gdje nema časti, povjerenja, ni uzdarje nema potpore. Ne pružam ruku pomirenja! Došlo je vrijeme pokore!  |
- 00:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOŽDA
|
Možda će mu jednoga dana reći zašto joj nije ulijevao strah. Sjela je na dno staklenke glumeći da joj grozan lavež oduzima dah. Možda će mu jednoga dana reći zašto ju probdjevena noć osvježi, noć, u kojoj i suza zna poteći zbog slabosti onoga koji reži. Možda, možda griješi da galami jer ne bi podnio da ju izgubi. Zato ju preventivno odalami, a potom joj obraz liže i ljubi. Možda je zlostavljanje zaslužila, jer, da je htjela, mogla je otići; ali kako bi savjest umirila dok on zbog nje zavija i skviči? Možda, možda - ah, prokletstvo strpljivih, sraz duboke mržnje i suosjećanja; sraz gađenja, boli neizdrživih, i grižnje zbog njegova tugovanja. Možda, možda se odluči i sruši malu teglu s probušenim čepom. Sumnjam, jer falio bi joj u duši štenac koji nerado maše repom.  |
- 00:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
UNUTAR ZAGRADA
|
Ma što vas briga odakle sam stigla!? Nije moja, još manje je vaša stvar gdje postoje ćelije obnovljive. Zasad je suvišan svaki komentar. Moj je cijeli paralelni svijet. Nad njime duboka tišina vlada. Sve što se kreće i što je primamljivo, ja posjedujem (unutar zagrada). Prostranstva, na kojima rastu ruže, muče dva gromovita zidna sata, kao da nije dovoljno što drhtim, dok stišćem trn da bih došla do cvata. Pjesma je visoko, lebdi il visi, ko da je omča za jagodičnu kost, a ja se drhtavih dlanova hvatam za riječi spasa, za održivost. Smijem se. Poslije je sve smiješno. Izvan zagrada obraz nije blijed. A bol umanjuje ljepota ruže i na trenutak zalječuje vrijed. Poželim odmor od umna šušmura… i, gle!, kaplja sam na propetom valu. Bacam se moru, kojemu pripadam… I bivam gost u zemaljskome gralu! Po tko zna koji put zgrozi me mrmor, bijes dubina, hladnoća i vrulje. Idite k vragu! Imam zagrade i čudesni planet ispod krabulje.  |
- 00:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.10.2018., utorak
RASPORENO SRCE
|
Kadikad čežnja iz dubine hukne i preklinje da se u njoj prepoznam. Pružam joj prste, neka kroz njih rukne, da vam prenesem sve što od nje doznam. Kao ranjena kuja noću cvili i ližući rane dušom posrće. Samo bi kosci bol izliječili. O, kako fali njegovo prisuće! Dokle će me mrtva ljubav moriti i u san slati Amora i Hebu? Perom ću bolno srce rasporiti i iz rane pjesmu poslati nebu.  |
- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
GLASOVI SLUTNJE
|
Sve ću ti kazati pomoću mastila, jer iz razumne perspektive teško je objasniti zašto sam si dopustila da iz para zjena virimo oboje. Ne podigoh vjeđe, ali ipak vidjeh kako se provlačiš kroz finu mrežnicu. Mahnito lijepih razbijen osmijeh na dvije duše, i jednu kralježnicu. Premda mi danas do žalopojki nije, prisjećam se časa kada si ušao u zlo vremena, u ugrušak realije, te uspio što nisi ni pokušao. Ne zamjeram ti sve dok me usrećuješ i dok se odazivaš kletoj tihoći, da nikad izrečeno od mene čuješ u beskrajnom trajanju besane noći. Ove su riječi svima beznačajne, osim tebi, a ti se s pravom bojiš da med našim srcima čuvamo tajne samo dok u zbiljskom svijetu ne postojiš. Ako već krivudaš negdje izvan šutnje, ako ne oćutjeh da smo se rastali, strahuj, mili, strahuj pred glasovima slutnje… Možda smo se sreli, a nismo prepoznali.  |
- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.10.2018., utorak
LOGIKA U KLINČU
|
Smiješna li je poezije himba, cupkanje pri svakdanjem izričaju. Ne treba metar poetika limba sve dok pjesmotvori pjesme pričaju. Znalac zbira kolekcije letaka srodnih pozera i bahatih klada. Taštini sipa čisti zrak gorštaka, ne mareći što logika propada. S lalokom punom zlih komentara, nesvrzljivi silazi na seansu, k matici, kojoj stih zaudara i koja pjesmi oduzima šansu. Žalosti me indiferentnost neba. Gutam gorčinu. Grgljanje je teško. Zato uvlačim glas, čak kad mi zatreba, da grkost ne huli: O, pjesmo! O, greško! Tko mudrost ima, nek se okoristi – neka zaključke ne izlaže linču. Plemstvo, nemaštoviti utopisti bubre kad je nadarenost u klinču. Čak i ne dvojim što je postojano – kristalno zvono il pečat u ruci. Što je iz ranjive duše pojano, čitat će naših unuka unuci.  |
- 00:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PLAVE VRANE
|
Ni da mi Gospod zapovijed dadne, ne dam im ni jednu kapljicu znoja! Ni kad zrno tuge u oko padne, a nepravda tišti naslage loja; ni kada mi noć suzom bitak zgadne… ne dam što isplakah! Muka je moja! Polako spuštah orošeno čelo, i krvavim prstima pisah stroju, al plavilo im se nije svidjelo. A snatrih da plave vrane poju! Strahovanje se nada me nadnijelo. Ja kukumavčim, loši su u boju. Ne dam da vide vrč pun krvi moje ni kako se sama s mišlju borim. Ne bi mi oholi dali zavoje ni da srdašce pred njima rastvorim. Ciknuli bi svi koji plemstvo goje, da na podjarenom dahu izgorim. Ne dam više sebe! Ne dam nikomu! Ni da me Ime po prašini gazi. Najljepša ruža možda nema aromu, al čovjek zastane kad je opazi. Otrgne ju, ponese svome domu, ćuteći da je rasla u ekstazi. Ne za oči, za duše je sjala. I preživjet će, između korica, ružica koja nije mirisala. Uskrisit će gdje i blijeda sličica zlatnih junaka (i pod njom zahvala). Kroz vrijeme idu kud i glagoljica!!!  |
- 00:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
JOŠ VIRI IZ RUŠEVINA
|
Nisam je tražila, a našla sam je u zakrpi, na izlizanoj dječjoj trenirki i u rupi na potplatu iznošene cipele. U prvoj lopti, koju sam dobila za rođendan nekoliko dana prije škole. Našla sam je u hladu školske zgrade. U iskri koja mi je grijala leđa, i pekla savjest. Pa i u omči, koja je klizila prstenjakom dok se nije priljubila uz žuljeve na dlanu, i na umu, te potisnula neugodnu bol. I misli. Našla sam je u svojoj nutrini. U zametcima, u hranjenju i milovanju vlastitoga savršenstva, a potom u ispraćanju i čekanju. Bila je u svakome koraku. I u pasivi. Našla sam je na prelijepom cvijetu Isusove krunice. U neravnomjernom, poludivljem širenju stabljike, ružnom, poput rasutoga korijenja koje je izgubilo kompas i baca se na sve strane svijeta, ne mareći što nagrđuje moj vrt. Našla sam je motreći Kumovu slamu. I bez skafandera ponirala sam u dubinu svemira, postavši još jednom beznačajnom zvijezdom, da bih postojanjem (i prkosom) iznervirala nekolicinu. Ostalima bjeh smjernica. Našla sam je u potrazi za Baronom Gautschom, roneći i upijajući prekrasnu šarolikost Jadranskoga mora. I tišinu. Zanijela me ljepota njegove površine, gdje barčice plešu uz svirku valova, a ribari, zadovoljni ulovom, pjevuše i mašu raskošno osvijetljenom brodu. I otoku Jerolimu. Našla sam je pod oltarom, gdje mramorna ploča hladnoćom prožima koljena, a tihe riječi (upućene Svemu) griju srce i dušu; gdje spustim praznu, nesretnu vreću, a s lakoćom podignem i ponesem nadu. I iscjeljenje. Našla sam je na rubu petnaeste tektonske ploče, gdje misli podrhtavaju i razaraju desetljećima građen velebni, zadivljujući stav. Virila je iz ruševina, nudila se poput kakve pedesetogodišnje, istrošene kurtizane koja posjeduje volju i materijal, strpljenje i umješnost, te plan obnavljanja. Našla sam je med slojevima praznoga papira… negdje između ignorancije i nehaja. Mišlju sam skupljala krv s ratišta i bunilom ispunjavala prazne stranice, ne bih li od nasumično štrcnutih kapljica učinila prvi korak, malu lokvicu pred žednim smislom i, uz malo sreće, a više razuma, nakapano pretvorila u balzam koji liječi neshvaćanje. Ljubav? Nisam je tražila, ali nakon svakoga stresa proviri iz ruševina.  |
- 00:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČAK I KADA VJERUJEŠ U VJEČNOST
|
Toliko sam puta umirala! Tako često! I kada sam dehidrirana halucinirala, liježući u beskraj Namiba i Sahare, valjajući se po dinama od flanela; i kada se pentrah uz Mliječnu stazu ne bih li se planetima potajice loptala. Škrgutahu zubi kada šutnuh zemaljsku kuglu, koja se otkotrljala do kutka hladne sobice. Spokoj sam tražila u Etni, a usmrtila ga u Krakatau… pred jutro, na mekoj, svilenoj stijeni. Koje li mizerije i jalovih pokušaja… rimama tješiti rasplakane misli i par sati biti van dosega iskonskoga oćuta. Ne može se to! Valja mrijeti. Privremeno. Ni hrpa načrčkanih mahnitosti, nebuloza, gomila košmara na bijeloj podlozi… ne ispisuju nadu. Sjaje pločice na Sudbinskoj kocki života. ˝Životodržac˝ ne nudi izbor. Ne dijeli vlast. Ni sa kime. Pogotovo ne sa smrtnicima. A na dječjoj kocki neizbrisiv je potpis Crne dame. Odbacih meso, netom stiglo s vage, i celofan koji bar donekle grije smrzotinu. Pred zapjenjenom slinom sudbine bacih dušu u zagrljaj lanaca. I ugurah joj kuglu u usta. Utihnu, s nepresušnim zdencem na rubu oka. Jer, i duša prijatelja pati pa pruža zgrčenu utjehu i nevjerojatna promišljanja s vrutka ludila, ne bi li zaustavila klizanje ručice. Trpnja nije spriječila kandže sudbine da nevinost povuku izvan vidokruga majčinske brižnosti - neopisive, beskrajne zemaljske ljubavi. Lanci zveckaju kroz bijelo okrečene hodnike, pokraj željeznoga ležaja koji sablasno škripi, u zapahu smrada nečijega nekontrolirana mokrenja, u sve sporijoj elisi pokreta, u sićušnim kazaljkama čija posljednja zrnca cure izvan našega vremena. I sele u ljepši prostor. Duša prijatelja podržava lance koji život drže na životu, jer majka bez lanaca sputana je još više, još jače. A duh kleči. Alma mater na koljenima, u podnožju čovječanstva, kroz začepljene kapaljke sporadično udiše zrak. I to je život. Za vrijeme pospane budnosti, nepoznate biću kojega sudba nije bolešću dotaknula i pred čijim očima nije nevinost išibala; za trajanja ukorijenjenog neprihvaćanja i neshvaćanja, majčina duša cima rub haljetka Svevišnjega i moli Ga za laka krila najljepšemu Anđelu. S postaje suosjećanja niti krećem niti kamo stižem. I kada bih pružila pogled, rame, vrijeme… komu bih pomogla? Možda sebi. Beskrajna tuga i neizdrživa bol. Dva otvorena dlana okrećem nebu. Na jednome je grumen nade, koji se rasipa kroz prste. Na drugome je zla slutnja. I ona nestaje. A bje draža od saznanja!!! I koliko god stiskala prste, ne uspijevam zaustaviti protjecanje. Teško je, teško. Toliko puta umirem! Tako često! Kako živjeti s praznim dlanovima?! Vjetrovi uzdisaja i dlan sljubljen uz dlan, ne daju da se ljutim na život, sudbinu, nebo. Na nekoga. Na nešto. Da psujem. Bilo koga. Bilo što. Bože moj, očajnog li duha koji plače nad odbrojenim minutama i hrva se s krivicom ostanka. Proći će mnogo neproživljenoga prije no što ga vrijeme spusti s kuke bespomoćnosti, uzrokovane bliskim odlaskom. Boli, rastanak boli, čak i kada vjeruješ u vječnost.  |
- 00:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.10.2018., subota
TEŽNJA
|
I kad bi te prožeo dodir ljubavi, ti se ne bi znao nositi s time. Ne bi dao da te cijeloga preplavi vrelina, kada spomeneš moje ime. Pod granom koja se podatno crveni, sljubljene peteljkama dvije su trešnje. Zbog bajnog prizora tvoj jezik odrveni. Ne upoznah duše prema sebi grešnje! Opusti se. Pusti da ljubav dozori i da nas slatkasti opiju sokovi. Tiho, tiho moje ime izgovori. Odazvat ću se životnoj obnovi. Živimo li? Zar je to život? I kakav? Svak na svojoj grani, a med nama čežnja. Ma nije uklet! Ne mora biti takav! Samo dopusti da te obuzme težnja. Trud nije beskrajan! Još nismo u paklu! Čekam te pri kraju trpkog razmišljanja. Ne traži budućnost unazad odmaklu. Na sadašnjicu se življenje oslanja. Neću odustati, ni da mi nalože oni čija je kakvoća duše osrednja. Razbistri mu razum, o, premili Bože! Daj da shvati pjesmu. Možda je posljednja.  |
- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
GANGLOTA CARICA
|
˝Dobro ti jutro˝, procijedio si, blago kimnuo glavom i ušao. Nježno si me podragao po kosi, sjeo i moje disanje slušao. ˝Dobro jutro i tebi. Kojim dobrom?¨, frknuh, pa se bacih na drugu stranu, s nadom da će se pojaviti Fromm i bodriti dušu uzurpiranu. Nema ležaja niti mirna glasa, tek ja, u vodoravnom položaju, i ti u maglici ogromna stasa te žar u neprirodnom odnošaju. Što sada? Kamo s tobom? Ustajem. Budući da si tanke psihe gatka, poništit ću te brzinskim treptajem i kliznuti do dnevnoga uratka. Premda tješim dvor (ispod trepavica), još mi ideja nije ponestalo, jer to što u mom carstvu nema lica, ne znači da je sve drugo nestalo. Ma što može znati tabula rasa, o svijetu kraj svijeta, o Ganglotu, kad je i sam anksiozna nakaza koja živčani u stvarnom životu. Izlazim iz sobe. Ostaj mi zdravo (gdje god da jesi i što god radio). Uspio si u nakani. Ma bravo! I ovo si mi jutro zagadio. ˝Volim te˝. Što reče? Ne laži jekom. Zar nije vrijeme da je rasplineš? Prezrena je u vremenu dalekom, al još je zorom do uzglavlja vineš. Ako te vidim, to je umišljaj. Ako te čujem, to snovi još traju. Silazim u Ganglot, i ne pomišljaj da ćemo se sresti u događaju. Ganglot, dvor s bisernim zidovima, gdje zrak je pun svjetlucavih šljokica, uzdiže se pred ljutim zmajevima, koji bi palili ispod loknica. Danas taj dvor potresaju zapisi. Impresije su sve besmislenije. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)?  |
- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
TEBE SLIJEDEĆI
|
Što me probudilo? Što me u noć vuklo? Predosjećanje me iz snova izvuklo, da sjenu popuni duša rastresena, da bezglasno ponavljam: Tko je ta žena? Kučka! Uz muževno se tijelo svija. Blizu je pakla. U ognju bijah i ja. Još te volim, duboko. Il po navici. Kako god, pogled je na žeravici. Ljubiš je, a moga okusa još ima na tvojim usnama, u vašim poljupcima. Još me voliš, a nju ljubiš po navici. Robuješ nagonu i duši skitnici. Još tren i ja ću se iz sjene iskrasti, jer uskoro će ona u nju upasti. Uzele je tebe. Eto joj i mjesto na kojemu se žene izmjenjuju često.  |
- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
LITANIJA SUBOTNJE VEČERI
|
Rekoh sebi: Ništa se ne dešava. Omamljene su sve umne zvijeri. Ipak strahujem. Mrak se zgušnjava, a plamen u duši jedva treperi. Nije moguće da se približava čas litanije subotnje večeri… Ništa nije. Sve držim pod kontrolom. Vjetrometina živi bezvjetricu. Subotom nisam ispunjena bolom. Nema grča na ravnodušnu licu. Nije mi ništa. Nisam pred raskolom. Samo duh čupa slomljenu strelicu. Sjećam se da bijah zadivljena vrškom, koji je obojio svijet spektrom čuvstva. Snovima zasvođena, čula sam zov, u luku srca napet, i kao da je nanovo rođena, duša progleda. Razum stane mrijet. Ništa mi nije. Sabirem sjećanja. U svađi se čavlasti zrak udiše. Proživljavam luđačka previranja. Svega bje malo, a kletvi previše. Ispucali smo loša tretiranja. Ja se sagnuh, a tebe pogodiše. Porazih te. I bijah pobijeđena. Još ljubim tvoju sjenu snagom žene koja znade da je bila voljena, ali ne oprašta trag bezimene. Ništa nije. Malko sam ojađena što i subotom litanija krene.  |
- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.10.2018., četvrtak
Je li moguće?
 |
- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MEMENTO
|
Noć me silom gura u jutarnje prste, a na dlanu dana krhotine su stakla. Dok spore vijuge bezbrižne snove brste, zora se približava kako bi ih smakla. Mrski tračak svjetlosti obraze mi grije, a kapci se tromo, nepovjerljivo dižu. Nevoljko se budim, jer opet bih radije dopustila da dani mimo mene gmižu. Nije ništa čudno što nerado se budim, jer strepim da će i bol otvoriti oči. Zato se jutru opirem, jako se trudim da ne vidim sunce kad u odaju kroči. Pa ako me svjetlo i takne iznenada, osjećam ga samo tren, dok se ne razbudim. Već kod prvog pogleda na krovove grada, svlada me melankolija, i za snom žudim. Sunce je uvijek isto, jednako grije, mami toplinom dok naivnost povjeruje da zbog blještavila bol žmiri, da se krije. I ako je ne vidim, ćutim ugriz guje! Jer, s danjim svjetlom otrovnice se bude… uspomene mlate i prijete jezičkom. Sjeta mi je znana, no ipak me začude borbena sjećanja s ćudi pobjedničkom. Može li uspomena navika postati? Smije li žalovanje biti sve što jesi? Užas! Zar duša živi kad se snova lati i kada se sunce zadrži na zavjesi? Uspomene, ti gmazovi puni otrova, ne posustaju. Stalno se s njima gnjavim. Ni kada cijedim misli i nižem slova ne daju mi oduška, ni da zaboravim… …kako si žurio dok si mi prilazio, s osmijehom i pruženim rukama, ne znajući da si u dušu silazio i obasjao odaje kožnoga hrama. Mi, u meni. Osjećaji u zagrljaju. Mazne riječi u tihim mislima. Spokoj. Savršenstvo, kad se tijela razigraju… i kraj, uz vrisak: Ostani! Ne idi njoj! Nisi zastao, nisu te ganule suze, a znao si zasigurno što proživljavam. Jesi li znao da ostavljeni otpuze u budne snove? Vidiš, i ja budna spavam.  |
- 01:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
UTJEŠNO JE KADA BOLI
|
Nemoj obećati, nećeš ispuniti obećanje da možeš održati sjaj. Patina će kad-tad riječi osporiti. Premda voliš ˝zauvijek˝, stići će te kraj. Kraj je izgledan svakome ˝zanavijek˝… (šuruje s propuštenim prilikama). Kada si grub, zanosu remetiš tijek… čekaš brzace na uzvodnim rijekama. Bez lahora s usana, bez konstante, i u beskonačju ljubav se ugasi. Nemar ti donosi samoću, levante, i bol te obuzme, u tebi se skrasi. Nemoj obećati što moraš poreći. Već je vjerojatnost dostigla i tebe; i sad se pitaš, u duši tavoreći, da l´ si, osim mene, lagao i sebe. U ognju vremena čuvstva izgorješe, od buketa htijenja ne osta ni dima. Samo sjeta tinja, a suze nas tješe da duša boli onoga tko ju ima.  |
- 00:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SVE ŠTO JESAM, SVE TO NISAM
|
Ti ne znaš tko sam, mada zamišljaš da me znaš. Utisnuli smo jedan trag, ta ipak je naš. Četiri stopala, dva raznježena tijela… to se iluzija nad tebe nadnijela. Sve tjelesno, što te vara, čime raspolažeš, sve moje kretnje, koje odavno ne važeš, sve što je opipljivo… nije raskrinkano. Što vidiš i što čuješ, pomno je birano. Ponešto čitaš s usana, manje iz očiju, dok ti podvaljujem godove, novu liniju. Poljupcem skidaš brojku krvnih zrnaca i spokojno grliš otužno tijelo pajaca. Tvoje je sve što vidiš, al sve je od mesa. Naborana koža pred tobom je zavjesa iza koje živim sama, puna posluha. Sve što jesam, otvara se samo maču Duha. Nisam dvojna, rascijepljena, nisam dvojaka. Sabrana sam duša, ali slijepa od mraka, premda sam sa svjetlom poslana obliku svom. Tijelu koje je tek konačište. Nije dom. Poput strašila, kožno odijelo nosam. Okreni stranicu. Šuti. Ne pitaj tko sam. Ne smijem reći da pratim nebeske luči i čekam dopuštenje da se vratim kući.  |
- 00:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.10.2018., četvrtak
U DIMU I PEPELU
|
Vidjeh te sinoć u crnome dimu, dok svijest grijah na žaru krijesa; da poživi barem još jednu zimu u mračnoj ledari tuđih nebesa. Raspalismo vatru. Gasi se stalno. Plamsaj se povlači pred dahom gnjeva. A ja sam puhala manijakalno, zapuhom neumjerenih prohtjeva. Što sam mogla, doli zanovijetati, potresati košnicu kolopleta, vjerujući da ti neće smetati želja da budem zuj tvoga svijeta. Što si mogao, doli zadjenuti raspru, i reći da sam zlorabila propuštanje do dovratka kljenuti; da se ni prodora ne bih libila. Kao da u nas štošta ne prodire. I ljuto i gorko, sve progutamo. Ali ljubav ne. Ona ne ponire u žiće, jer samosvojnost čuvamo. Ti imaš svoj začahureni svijet i nedodirljivost mikrokozmosa, u kojemu si dozlaboga napet. Jest, naporna je odbrana ponosa. Kad strahuješ, tek tad živiš rizično, jer opasne su zore bez svanuća. Dočeka te jutro melankolično i jauci zauzdanih pregnuća. Vidjeh te noćas u dimnom buketu, al sabrah misli, u jednome dahu. Bistrim razumom gazih po popretu… A tada tvoj lik ugledah u prahu!  |
- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KAO DA JE IŠTA VAŽNO
|
Postojiš li? Kao da je važno. Prizdravim kad ti šaljem jugo, vlagu; kad u lavež vjetra udahnem snažno tihu, besmrtnu, tugaljivu sagu. Plakat ćeš kada se vjetar obruši na nastrano poimanje ljubavi, koje te iznutra svrdla i buši, kad srce čezne, kad bubnja u glavi. Ispaštaš? Pravo ti budi! Preniska je cijena koju savjesti plaćaš. Kad ti se jugo na rub oka tiska, eto ti kazne! Moje suze. Shvaćaš? I mene, prije no što kiša padne, južina obgrli toplo i nježno, pa mi rosuljom motiv za plač dadne. Preispitivanje je neizbježno. Od mlakoga vjetra neću ozepsti, al izmaglica znade prodrijeti kroz guste misli, pa oku nagovijesti da stižu sjećanja. Da će boljeti. Crne su oči varkom nastojale prisiliti me da na vid nataknem trepet, nepoznat oku virtuale. Zar!? U zbilji se na zrno spotaknem! Ipak sam pala. Ne pitaj kako, ni kako je moguće s dna pasti. Gmizala sam oprezno i polako jer ljubav hoće u srce urasti. Usavršavah šutnju. Pazila sam da vani ostane žestoki oćut kad strašljivo biće čežnjom opasam. Htjedoh tebe, htjedoh svoj mir, i svoj put. Opustih se, zanemarih fobije, kad me zaskočila strast nenadana. Pod strogim nadzorom svaki osjet bje, pa ipak od tijela bijah izdana. Zgrožena onim što mi učiniše vlastite oči, lakovjerne uši… pobjegoh. Izdajice te pustiše da uđeš i živiš sa mnom, u duši! Voljela sam te! A možda tek sanjam. Što misliš, je li išta bilo stvarno? Ja se lakšemu načinu priklanjam. Hodam i sanjam. Sve ćutim binarno. No danas je nešto jače od mene. Živim na strani koju izbjegavam, u onome dijelu duše ranjene gdje dišem, al često bilo provjeravam. Dok sam tamo, pitam se postojiš li, šalješ li mi ikad toplo jugo, vlagu, il misliš da smo s vremenom nadišli plač zbog propusta, i dosadnu sagu.  |
- 20:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BULEVAR UMIŠLJAJA
|
Posrćem bulevarom. Noge me ne nose. Čađavim dlanovima tučem se po glavi, al vatra nezadrživo suklja iz kose. U vis se ispruže udovi drhtavi i vire iz plama, ko neplivač iz mora kojemu tuče posljednja života hora. Prolaznici se osmjehuju. Čak ljubazno. Pokoji me pukom znatiželjom dotakne i produži korak, ko da nije nakazno što pred njime izgaram; kao da mu lakne kada svrne pogled s plamtećih zjenica… Za nj je aura zapaljiva granica. Spuštam ruke. I tako ih nitko ne vidi. Nitko se ne osvrne kad ga zovem krikom. U rupu nad srcem guram dlan koji bridi, da ne planu stare krošnje pred Uljanikom. Iako baš nikoga ne dira sav taj dim… nisam Neron, ne dam da Pula gori ko Rim. Ali, zvjerski urličem, vučem Bulevarom opečeno meso, bez izvanjskog znaka. Dok borim se s vatrom, ne tako starom, bezglasno zazivam prolome iz oblaka. Da bljesnu ideje il´ rješenja zatutnje, suvisli bi pljusak ugasio bol slutnje. Ne mogoh odoljeti poslanoj mi kušnji, ljudskome obliku nadnaravne ljepote, čije lagarije pijavice su šušnji, a razaranja nagovještaji divote. Od takvog se zla nitko spasio ne bi i usprkos hladnoći bukneš. U sebi. To je to! Opravdanje za prolaznike! Nisu ravnodušni spram mojega boja, samo ne čuju zaglušujuće urlike, ne vide buktinju ispod gornjega sloja. Mučna li sam, mučna, ćutim duše plamsaj, a da ljudi vide vatru, tek je umišljaj.  |
- 20:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.10.2018., srijeda
DUH UPREGNUT IZAZOVOM
|
Rasipam misli – ah, ništa ne vrijede vrtlozi žestine u svijetu sablazni. Pred sluhom dižem bedem za objede… požuruju me strahovi glomazni. Čudo od duha! Baca rukavicu i drskim stihom neznanca pogodi, a ja podižem bijelu zastavicu… Sprječavam da jarost na me navodi. Žali duha koji bodlje kaktusa baca u vjetar, silu uragana, il smjelo draška rogove Krampusa, a pobjegne kada fijukne grana. Lako je njemu svijet izazivati - ta ne hoda duh obraza crvena. Kad mi uzvrate, on će se skrivati ispod isprike i pognutih ramena! Glupoga li duha! Nije pod kontrolom i nimalo ga ne brinu posljedice. Ako zdrav razum bude pred raskolom, ako se rasplačem, ne dam mu pod lice. |
- 01:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PJESMA BEZ KRAJA
|
Ko da se i ja ne osupnuh zdušno kada prstima zgrabih grafitni rog, da um odriješim za govorno, slušno, i vidno, jer tako hoće dragi Bog. Da na um udru čudne udaraljke i razbude nerješive križaljke. Nije bit u enigmi, misteriji. Čovjek je prazan ako sve riješi. U trnje mu zarasli imperiji, a on slobodnoga duha driješi, ne shvaćajući da, ako duh vrisne, to je od sreće. Duh pišući blisne. Sunce na stropu, vrućina pod njime, šalica toploga zelenog čaja, i vjerovanje da noć ima vime, nabubreno od bujnih osjećaja. Misli drhture kad slijeće utiha, žude za izljevom novoga stiha. Osluškujem ravnomjerno disanje, koje dopire iz susjedne sobe. Usrećuje me noć i svjetlo danje, kad kaplju ljekovite prispodobe. Na desnu se ruku Višnji dlan spusti i zajedno riječi počnemo musti. Nisam sama. Nikada nisam sama. Premda bi glupavi mogao reći da teško je usamljenim dušama, kad ne mogu ko normalan stvor leći u postelju i biti ništavilo koje je sve za taj dan obavilo. Noću su kazaljke kao elisa. Sat kuca polako, al ove žure, pa često rog iz uma ne isisa opis patnice pod krinkom gadure. Lukavo odugovlačim, noć kratim da ne stignem do strofe u kojoj patim. Kada bi noć još časak potrajala, gušila bih se, ostala bez zraka. Beznadno bih i tiho zdvajala što dovedoh duha do raskoraka. Jer, umjesto da me riječca zabavi, kukala bih: Nemo, zašto me ostavi? Ali, to se nikad dogoditi neće, jer Višnji je uz mene, iako je Moć. Kad suze navru kazaljke okreće, zaustavlja ih gdje magična je noć. Al i ja sam lukava, pa noć kratim da ne stignem do strofe u kojoj patim. |
- 01:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
LAGUNA U KOJOJ SE ODVIJA DRAMA
|
U skladište strave polažem mačete - otpuštam grijehe stihijskim mislima. Iz sluzne futrole progovara dijete, ostarjelo, i sapeto porazima. Iskupljujem dušu od nečasnih radnji, ako je ikakvih djela uopće bilo, jer ćutim da je prvi čin bio i zadnji. Srećom, jer djelovanje me povrijedilo. Sumiram. U nukleusu… čega bješe? Uzdaha. Strahovitih odjeka dubine, pod kompaktnom korom, koju pometnja teše, a misli drhte pred mlincem okoline. Vrućina, tropska. I zlih bje huricana, kovitlaca stvorenih gdje buncasmo bosi. I ignoriranja, bez razloga valjana, apsolutno svega što moje ime nosi. Ja, apsolut, poput blagog vjetra vidljiva, kao sjena cvrčka kicošu značajna. Poželjna, ko izraslina neizlječiva. Beskorisna kao bodljikava kolajna. A rana na zbrci svrbi dok se suši. Kritikom se branim od oštrih pogrda koje požutjeli zubi poslaše duši. Da je barem na tren koža bila utvrda! Ali, ne. Tek trzah bjeličaste usnice, nagrišpane fijaskom, skupljene očajem. I nakaradno, unutar stvoriteljice najgorega jada, kleknuh da se pokajem. Efekt bumeranga. Kiks. Nisam bila kriva! Još jedna sporna, apokaliptična greška. Nerazumljiva, nepotrebna, ali živa. Izdržljiva, da, ali dozlaboga teška. Čega bješe? Nemoći. Što ćuti ribica izbačena na žalo? Što ćuti? Samo kraj. I zašto se bacaka, kada par kapljica nisu nepregledno more, njezin zavičaj? Dok tijelo joj prožimaju zadnji trzaji, iščezava sinje more, ljubav njezina. Vjeruje li u čudesa, da l´ nadu gaji da bacit će je val u zagrljaj dubina? Ko ribica nasukah se nepromišljeno, ko girica koja istražuje koješta. A opasno je, pogubno za srce njeno, da voli na obali. U moru je vješta. Razumna, prilagodih se okolnostima, pa plutam i plivam u hladnome znoju. Bar nisam nadohvat mušičavim ostima i neću se nabosti na bešćutnost tvoju. Nekoć bih zbog uvjerenja pod škare pala, da trajnoj smućenosti oštrice presude. Al duša žrtvovanje nije odabrala ni van Goghovske iracionalne pobude. Čega bješe? Nepotrebnog sažaljevanja. Jer, sanjah oluju, a ni vjetrić ne dobih. Jer poželjeh šapat, a tišina odzvanja. Jer htjedoh oćute koje cmizdrenjem pobih. Sablažnjive su i primisli na časove potrebe da za te učinim nemoguće; il da te molećivo moja duša zove, dok ti se sumanuti pozivi ne smuče. Umjesto dokazivanja privrženosti i iznude prihvaćanja stabilna spoja, šutke sam zahvalila Božjoj providnosti koja me je dotakla. Otada sam svoja! Da li je definitivno stanje u suton? Laže li crveni zapad, u predvečerje? Dokle sežu nebesa? Što li krije Pluton? Naspram prijašnjih pitanja, ova su perje. Gdje bijah do sada, na kojemu planetu? Zrakoprazna galaksija bijaše moj dom! Još ljepote ima u našemu svijetu, al nađu je tek oni koji prežive slom. Premda reinkarnirani gube pamćenje, sjećam se sjećanjem koje ne izaziva bol. Bio si ribici magično snoviđenje, pogubno privlačan, oštri, divovski atol. Ma ne bi me ljubav nikad više ponijela do lagune u kojoj se odvija drama! Pa ipak, nikad te nisam tako voljela, tako jako, kao sada kada sam sama. |
- 01:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2024 (5) Studeni 2024 (6) Listopad 2024 (3) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (19) Lipanj 2024 (15) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Listopad 2018 (24) Rujan 2018 (26) Kolovoz 2018 (8) Srpanj 2018 (52) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA Kontakt: slavicajuhas@net.hr Blogovi koje pratim: SJENA DUŠE I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||