Sve ću ti kazati pomoću mastila,
jer iz razumne perspektive teško je
objasniti zašto sam si dopustila
da iz para zjena virimo oboje.
Ne podigoh vjeđe, ali ipak vidjeh
kako se provlačiš kroz finu mrežnicu.
Mahnito lijepih razbijen osmijeh
na dvije duše, i jednu kralježnicu.
Premda mi danas do žalopojki nije,
prisjećam se časa kada si ušao
u zlo vremena, u ugrušak realije,
te uspio što nisi ni pokušao.
Ne zamjeram ti sve dok me usrećuješ
i dok se odazivaš kletoj tihoći,
da nikad izrečeno od mene čuješ
u beskrajnom trajanju besane noći.
Ove su riječi svima beznačajne,
osim tebi, a ti se s pravom bojiš
da med našim srcima čuvamo tajne
samo dok u zbiljskom svijetu ne postojiš.
Ako već krivudaš negdje izvan šutnje,
ako ne oćutjeh da smo se rastali,
strahuj, mili, strahuj pred glasovima slutnje…
Možda smo se sreli, a nismo prepoznali.
Ni da mi Gospod zapovijed dadne,
ne dam im ni jednu kapljicu znoja!
Ni kad zrno tuge u oko padne,
a nepravda tišti naslage loja;
ni kada mi noć suzom bitak zgadne…
ne dam što isplakah! Muka je moja!
Polako spuštah orošeno čelo,
i krvavim prstima pisah stroju,
al plavilo im se nije svidjelo.
A snatrih da plave vrane poju!
Strahovanje se nada me nadnijelo.
Ja kukumavčim, loši su u boju.
Ne dam da vide vrč pun krvi moje
ni kako se sama s mišlju borim.
Ne bi mi oholi dali zavoje
ni da srdašce pred njima rastvorim.
Ciknuli bi svi koji plemstvo goje,
da na podjarenom dahu izgorim.
Ne dam više sebe! Ne dam nikomu!
Ni da me Ime po prašini gazi.
Najljepša ruža možda nema aromu,
al čovjek zastane kad je opazi.
Otrgne ju, ponese svome domu,
ćuteći da je rasla u ekstazi.
Ne za oči, za duše je sjala.
I preživjet će, između korica,
ružica koja nije mirisala.
Uskrisit će gdje i blijeda sličica
zlatnih junaka (i pod njom zahvala).
Kroz vrijeme idu kud i glagoljica!!!
Nisam je tražila, a našla sam je
u zakrpi, na izlizanoj dječjoj trenirki
i u rupi na potplatu iznošene cipele.
U prvoj lopti, koju sam dobila za rođendan
nekoliko dana prije škole.
Našla sam je u hladu školske zgrade.
U iskri koja mi je grijala leđa, i pekla savjest.
Pa i u omči, koja je klizila prstenjakom
dok se nije priljubila uz žuljeve na dlanu, i na umu,
te potisnula neugodnu bol. I misli.
Našla sam je u svojoj nutrini.
U zametcima, u hranjenju i milovanju vlastitoga savršenstva,
a potom u ispraćanju i čekanju.
Bila je u svakome koraku. I u pasivi.
Našla sam je na prelijepom cvijetu Isusove krunice.
U neravnomjernom, poludivljem širenju stabljike,
ružnom, poput rasutoga korijenja
koje je izgubilo kompas i baca se na sve strane svijeta,
ne mareći što nagrđuje moj vrt.
Našla sam je motreći Kumovu slamu.
I bez skafandera ponirala sam u dubinu svemira,
postavši još jednom beznačajnom zvijezdom,
da bih postojanjem (i prkosom) iznervirala nekolicinu.
Ostalima bjeh smjernica.
Našla sam je u potrazi za Baronom Gautschom,
roneći i upijajući prekrasnu šarolikost Jadranskoga mora. I tišinu.
Zanijela me ljepota njegove površine, gdje barčice plešu
uz svirku valova, a ribari, zadovoljni ulovom, pjevuše
i mašu raskošno osvijetljenom brodu. I otoku Jerolimu.
Našla sam je pod oltarom,
gdje mramorna ploča hladnoćom prožima koljena,
a tihe riječi (upućene Svemu) griju srce i dušu;
gdje spustim praznu, nesretnu vreću,
a s lakoćom podignem i ponesem nadu. I iscjeljenje.
Našla sam je na rubu petnaeste tektonske ploče,
gdje misli podrhtavaju i razaraju desetljećima građen
velebni, zadivljujući stav. Virila je iz ruševina,
nudila se poput kakve pedesetogodišnje, istrošene kurtizane
koja posjeduje volju i materijal,
strpljenje i umješnost, te plan obnavljanja.
Našla sam je med slojevima praznoga papira…
negdje između ignorancije i nehaja.
Mišlju sam skupljala krv s ratišta
i bunilom ispunjavala prazne stranice,
ne bih li od nasumično štrcnutih kapljica
učinila prvi korak, malu lokvicu pred žednim smislom
i, uz malo sreće, a više razuma,
nakapano pretvorila u balzam koji liječi neshvaćanje.
Ljubav? Nisam je tražila,
ali nakon svakoga stresa proviri iz ruševina.
Toliko sam puta umirala! Tako često!
I kada sam dehidrirana halucinirala,
liježući u beskraj Namiba i Sahare,
valjajući se po dinama od flanela;
i kada se pentrah uz Mliječnu stazu
ne bih li se planetima potajice loptala.
Škrgutahu zubi kada šutnuh zemaljsku kuglu,
koja se otkotrljala do kutka hladne sobice.
Spokoj sam tražila u Etni, a usmrtila ga u Krakatau…
pred jutro, na mekoj, svilenoj stijeni.
Koje li mizerije i jalovih pokušaja…
rimama tješiti rasplakane misli
i par sati biti van dosega iskonskoga oćuta.
Ne može se to! Valja mrijeti. Privremeno.
Ni hrpa načrčkanih mahnitosti, nebuloza,
gomila košmara na bijeloj podlozi…
ne ispisuju nadu.
Sjaje pločice na Sudbinskoj kocki života.
˝Životodržac˝ ne nudi izbor. Ne dijeli vlast.
Ni sa kime.
Pogotovo ne sa smrtnicima.
A na dječjoj kocki neizbrisiv je potpis Crne dame.
Odbacih meso, netom stiglo s vage,
i celofan koji bar donekle grije smrzotinu.
Pred zapjenjenom slinom sudbine bacih dušu
u zagrljaj lanaca. I ugurah joj kuglu u usta.
Utihnu, s nepresušnim zdencem na rubu oka.
Jer, i duša prijatelja pati
pa pruža zgrčenu utjehu
i nevjerojatna promišljanja s vrutka ludila,
ne bi li zaustavila klizanje ručice.
Trpnja nije spriječila kandže sudbine
da nevinost povuku izvan vidokruga majčinske brižnosti -
neopisive, beskrajne zemaljske ljubavi.
Lanci zveckaju kroz bijelo okrečene hodnike,
pokraj željeznoga ležaja koji sablasno škripi,
u zapahu smrada nečijega nekontrolirana mokrenja,
u sve sporijoj elisi pokreta,
u sićušnim kazaljkama
čija posljednja zrnca cure izvan našega vremena.
I sele u ljepši prostor.
Duša prijatelja podržava lance koji život drže na životu,
jer majka bez lanaca sputana je još više, još jače.
A duh kleči.
Alma mater na koljenima, u podnožju čovječanstva,
kroz začepljene kapaljke sporadično udiše zrak.
I to je život.
Za vrijeme pospane budnosti, nepoznate biću
kojega sudba nije bolešću dotaknula
i pred čijim očima nije nevinost išibala;
za trajanja ukorijenjenog neprihvaćanja i neshvaćanja,
majčina duša cima rub haljetka Svevišnjega
i moli Ga za laka krila najljepšemu Anđelu.
S postaje suosjećanja
niti krećem niti kamo stižem.
I kada bih pružila pogled, rame, vrijeme…
komu bih pomogla? Možda sebi.
Beskrajna tuga i neizdrživa bol.
Dva otvorena dlana okrećem nebu.
Na jednome je grumen nade,
koji se rasipa kroz prste.
Na drugome je zla slutnja.
I ona nestaje.
A bje draža od saznanja!!!
I koliko god stiskala prste,
ne uspijevam zaustaviti protjecanje.
Teško je, teško. Toliko puta umirem! Tako često!
Kako živjeti s praznim dlanovima?!
Vjetrovi uzdisaja i dlan sljubljen uz dlan,
ne daju da se ljutim na život, sudbinu, nebo.
Na nekoga. Na nešto.
Da psujem.
Bilo koga. Bilo što.
Bože moj, očajnog li duha
koji plače nad odbrojenim minutama
i hrva se s krivicom ostanka.
Proći će mnogo neproživljenoga
prije no što ga vrijeme spusti s kuke bespomoćnosti,
uzrokovane bliskim odlaskom.
Boli, rastanak boli,
čak i kada vjeruješ u vječnost.
Rekoh sebi: Ništa se ne dešava.
Omamljene su sve umne zvijeri.
Ipak strahujem. Mrak se zgušnjava,
a plamen u duši jedva treperi.
Nije moguće da se približava
čas litanije subotnje večeri…
Ništa nije. Sve držim pod kontrolom.
Vjetrometina živi bezvjetricu.
Subotom nisam ispunjena bolom.
Nema grča na ravnodušnu licu.
Nije mi ništa. Nisam pred raskolom.
Samo duh čupa slomljenu strelicu.
Sjećam se da bijah zadivljena
vrškom, koji je obojio svijet
spektrom čuvstva. Snovima zasvođena,
čula sam zov, u luku srca napet,
i kao da je nanovo rođena,
duša progleda. Razum stane mrijet.
Ništa mi nije. Sabirem sjećanja.
U svađi se čavlasti zrak udiše.
Proživljavam luđačka previranja.
Svega bje malo, a kletvi previše.
Ispucali smo loša tretiranja.
Ja se sagnuh, a tebe pogodiše.
Porazih te. I bijah pobijeđena.
Još ljubim tvoju sjenu snagom žene
koja znade da je bila voljena,
ali ne oprašta trag bezimene.
Ništa nije. Malko sam ojađena
što i subotom litanija krene.
Noć me silom gura u jutarnje prste,
a na dlanu dana krhotine su stakla.
Dok spore vijuge bezbrižne snove brste,
zora se približava kako bi ih smakla.
Mrski tračak svjetlosti obraze mi grije,
a kapci se tromo, nepovjerljivo dižu.
Nevoljko se budim, jer opet bih radije
dopustila da dani mimo mene gmižu.
Nije ništa čudno što nerado se budim,
jer strepim da će i bol otvoriti oči.
Zato se jutru opirem, jako se trudim
da ne vidim sunce kad u odaju kroči.
Pa ako me svjetlo i takne iznenada,
osjećam ga samo tren, dok se ne razbudim.
Već kod prvog pogleda na krovove grada,
svlada me melankolija, i za snom žudim.
Sunce je uvijek isto, jednako grije,
mami toplinom dok naivnost povjeruje
da zbog blještavila bol žmiri, da se krije.
I ako je ne vidim, ćutim ugriz guje!
Jer, s danjim svjetlom otrovnice se bude…
uspomene mlate i prijete jezičkom.
Sjeta mi je znana, no ipak me začude
borbena sjećanja s ćudi pobjedničkom.
Može li uspomena navika postati?
Smije li žalovanje biti sve što jesi?
Užas! Zar duša živi kad se snova lati
i kada se sunce zadrži na zavjesi?
Uspomene, ti gmazovi puni otrova,
ne posustaju. Stalno se s njima gnjavim.
Ni kada cijedim misli i nižem slova
ne daju mi oduška, ni da zaboravim…
…kako si žurio dok si mi prilazio,
s osmijehom i pruženim rukama,
ne znajući da si u dušu silazio
i obasjao odaje kožnoga hrama.
Mi, u meni. Osjećaji u zagrljaju.
Mazne riječi u tihim mislima. Spokoj.
Savršenstvo, kad se tijela razigraju…
i kraj, uz vrisak: Ostani! Ne idi njoj!
Nisi zastao, nisu te ganule suze,
a znao si zasigurno što proživljavam.
Jesi li znao da ostavljeni otpuze
u budne snove? Vidiš, i ja budna spavam.
Ti ne znaš tko sam, mada zamišljaš da me znaš.
Utisnuli smo jedan trag, ta ipak je naš.
Četiri stopala, dva raznježena tijela…
to se iluzija nad tebe nadnijela.
Sve tjelesno, što te vara, čime raspolažeš,
sve moje kretnje, koje odavno ne važeš,
sve što je opipljivo… nije raskrinkano.
Što vidiš i što čuješ, pomno je birano.
Ponešto čitaš s usana, manje iz očiju,
dok ti podvaljujem godove, novu liniju.
Poljupcem skidaš brojku krvnih zrnaca
i spokojno grliš otužno tijelo pajaca.
Tvoje je sve što vidiš, al sve je od mesa.
Naborana koža pred tobom je zavjesa
iza koje živim sama, puna posluha.
Sve što jesam, otvara se samo maču Duha.
Nisam dvojna, rascijepljena, nisam dvojaka.
Sabrana sam duša, ali slijepa od mraka,
premda sam sa svjetlom poslana obliku svom.
Tijelu koje je tek konačište. Nije dom.
Poput strašila, kožno odijelo nosam.
Okreni stranicu. Šuti. Ne pitaj tko sam.
Ne smijem reći da pratim nebeske luči
i čekam dopuštenje da se vratim kući.
Posrćem bulevarom. Noge me ne nose.
Čađavim dlanovima tučem se po glavi,
al vatra nezadrživo suklja iz kose.
U vis se ispruže udovi drhtavi
i vire iz plama, ko neplivač iz mora
kojemu tuče posljednja života hora.
Prolaznici se osmjehuju. Čak ljubazno.
Pokoji me pukom znatiželjom dotakne
i produži korak, ko da nije nakazno
što pred njime izgaram; kao da mu lakne
kada svrne pogled s plamtećih zjenica…
Za nj je aura zapaljiva granica.
Spuštam ruke. I tako ih nitko ne vidi.
Nitko se ne osvrne kad ga zovem krikom.
U rupu nad srcem guram dlan koji bridi,
da ne planu stare krošnje pred Uljanikom.
Iako baš nikoga ne dira sav taj dim…
nisam Neron, ne dam da Pula gori ko Rim.
Ali, zvjerski urličem, vučem Bulevarom
opečeno meso, bez izvanjskog znaka.
Dok borim se s vatrom, ne tako starom,
bezglasno zazivam prolome iz oblaka.
Da bljesnu ideje il´ rješenja zatutnje,
suvisli bi pljusak ugasio bol slutnje.
Ne mogoh odoljeti poslanoj mi kušnji,
ljudskome obliku nadnaravne ljepote,
čije lagarije pijavice su šušnji,
a razaranja nagovještaji divote.
Od takvog se zla nitko spasio ne bi
i usprkos hladnoći bukneš. U sebi.
To je to! Opravdanje za prolaznike!
Nisu ravnodušni spram mojega boja,
samo ne čuju zaglušujuće urlike,
ne vide buktinju ispod gornjega sloja.
Mučna li sam, mučna, ćutim duše plamsaj,
a da ljudi vide vatru, tek je umišljaj.
Ko da se i ja ne osupnuh zdušno
kada prstima zgrabih grafitni rog,
da um odriješim za govorno, slušno,
i vidno, jer tako hoće dragi Bog.
Da na um udru čudne udaraljke
i razbude nerješive križaljke.
Nije bit u enigmi, misteriji.
Čovjek je prazan ako sve riješi.
U trnje mu zarasli imperiji,
a on slobodnoga duha driješi,
ne shvaćajući da, ako duh vrisne,
to je od sreće. Duh pišući blisne.
Sunce na stropu, vrućina pod njime,
šalica toploga zelenog čaja,
i vjerovanje da noć ima vime,
nabubreno od bujnih osjećaja.
Misli drhture kad slijeće utiha,
žude za izljevom novoga stiha.
Osluškujem ravnomjerno disanje,
koje dopire iz susjedne sobe.
Usrećuje me noć i svjetlo danje,
kad kaplju ljekovite prispodobe.
Na desnu se ruku Višnji dlan spusti
i zajedno riječi počnemo musti.
Nisam sama. Nikada nisam sama.
Premda bi glupavi mogao reći
da teško je usamljenim dušama,
kad ne mogu ko normalan stvor leći
u postelju i biti ništavilo
koje je sve za taj dan obavilo.
Noću su kazaljke kao elisa.
Sat kuca polako, al ove žure,
pa često rog iz uma ne isisa
opis patnice pod krinkom gadure.
Lukavo odugovlačim, noć kratim
da ne stignem do strofe u kojoj patim.
Kada bi noć još časak potrajala,
gušila bih se, ostala bez zraka.
Beznadno bih i tiho zdvajala
što dovedoh duha do raskoraka.
Jer, umjesto da me riječca zabavi,
kukala bih: Nemo, zašto me ostavi?
Ali, to se nikad dogoditi neće,
jer Višnji je uz mene, iako je Moć.
Kad suze navru kazaljke okreće,
zaustavlja ih gdje magična je noć.
Al i ja sam lukava, pa noć kratim
da ne stignem do strofe u kojoj patim.
U skladište strave polažem mačete -
otpuštam grijehe stihijskim mislima.
Iz sluzne futrole progovara dijete,
ostarjelo, i sapeto porazima.
Iskupljujem dušu od nečasnih radnji,
ako je ikakvih djela uopće bilo,
jer ćutim da je prvi čin bio i zadnji.
Srećom, jer djelovanje me povrijedilo.
Sumiram. U nukleusu… čega bješe?
Uzdaha. Strahovitih odjeka dubine,
pod kompaktnom korom, koju pometnja teše,
a misli drhte pred mlincem okoline.
Vrućina, tropska. I zlih bje huricana,
kovitlaca stvorenih gdje buncasmo bosi.
I ignoriranja, bez razloga valjana,
apsolutno svega što moje ime nosi.
Ja, apsolut, poput blagog vjetra vidljiva,
kao sjena cvrčka kicošu značajna.
Poželjna, ko izraslina neizlječiva.
Beskorisna kao bodljikava kolajna.
A rana na zbrci svrbi dok se suši.
Kritikom se branim od oštrih pogrda
koje požutjeli zubi poslaše duši.
Da je barem na tren koža bila utvrda!
Ali, ne. Tek trzah bjeličaste usnice,
nagrišpane fijaskom, skupljene očajem.
I nakaradno, unutar stvoriteljice
najgorega jada, kleknuh da se pokajem.
Efekt bumeranga. Kiks. Nisam bila kriva!
Još jedna sporna, apokaliptična greška.
Nerazumljiva, nepotrebna, ali živa.
Izdržljiva, da, ali dozlaboga teška.
Čega bješe? Nemoći. Što ćuti ribica
izbačena na žalo? Što ćuti? Samo kraj.
I zašto se bacaka, kada par kapljica
nisu nepregledno more, njezin zavičaj?
Dok tijelo joj prožimaju zadnji trzaji,
iščezava sinje more, ljubav njezina.
Vjeruje li u čudesa, da l´ nadu gaji
da bacit će je val u zagrljaj dubina?
Ko ribica nasukah se nepromišljeno,
ko girica koja istražuje koješta.
A opasno je, pogubno za srce njeno,
da voli na obali. U moru je vješta.
Razumna, prilagodih se okolnostima,
pa plutam i plivam u hladnome znoju.
Bar nisam nadohvat mušičavim ostima
i neću se nabosti na bešćutnost tvoju.
Nekoć bih zbog uvjerenja pod škare pala,
da trajnoj smućenosti oštrice presude.
Al duša žrtvovanje nije odabrala
ni van Goghovske iracionalne pobude.
Čega bješe? Nepotrebnog sažaljevanja.
Jer, sanjah oluju, a ni vjetrić ne dobih.
Jer poželjeh šapat, a tišina odzvanja.
Jer htjedoh oćute koje cmizdrenjem pobih.
Sablažnjive su i primisli na časove
potrebe da za te učinim nemoguće;
il da te molećivo moja duša zove,
dok ti se sumanuti pozivi ne smuče.
Umjesto dokazivanja privrženosti
i iznude prihvaćanja stabilna spoja,
šutke sam zahvalila Božjoj providnosti
koja me je dotakla. Otada sam svoja!
Da li je definitivno stanje u suton?
Laže li crveni zapad, u predvečerje?
Dokle sežu nebesa? Što li krije Pluton?
Naspram prijašnjih pitanja, ova su perje.
Gdje bijah do sada, na kojemu planetu?
Zrakoprazna galaksija bijaše moj dom!
Još ljepote ima u našemu svijetu,
al nađu je tek oni koji prežive slom.
Premda reinkarnirani gube pamćenje,
sjećam se sjećanjem koje ne izaziva bol.
Bio si ribici magično snoviđenje,
pogubno privlačan, oštri, divovski atol.
Ma ne bi me ljubav nikad više ponijela
do lagune u kojoj se odvija drama!
Pa ipak, nikad te nisam tako voljela,
tako jako, kao sada kada sam sama.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?