Zblene se duša i zacmolji,
um se trza, pred svjetlom žmirka;
a kad se nada uzvrpolji,
duh se izvuče iz usirka.
Nadjača silu zla tremora,
pa gdje bje krik, zatrešti glazba.
Skine sa sebe vonj kamfora…
i začara ju preobrazba.
Sivi se obrazi zažare
kad se med u krvotok stuši.
Tad luda otpusti stražare
zadužene za red u duši.
Pokapa grlo nevjerica
okusom kiselih agruma,
i uzbuni se plačljivica
kad započne dresura uma.
Čašćena sam grlenim praskom
da slobodnjaka guši stega,
al diše dok sam ja pod paskom
i plazim unutar dosega.
Suzih počesto. I previše.
Voljela sam, a bila sjetna.
I zarekla se: Nikad više!
Sad plačem samo kad sam sretna!
Gdje nema časti, povjerenja,
ni uzdarje nema potpore.
Ne pružam ruku pomirenja!
Došlo je vrijeme pokore!