Marketing
LAGUNA U KOJOJ SE ODVIJA DRAMA
U skladište strave polažem mačete -
otpuštam grijehe stihijskim mislima.
Iz sluzne futrole progovara dijete,
ostarjelo, i sapeto porazima.
Iskupljujem dušu od nečasnih radnji,
ako je ikakvih djela uopće bilo,
jer ćutim da je prvi čin bio i zadnji.
Srećom, jer djelovanje me povrijedilo.
Sumiram. U nukleusu… čega bješe?
Uzdaha. Strahovitih odjeka dubine,
pod kompaktnom korom, koju pometnja teše,
a misli drhte pred mlincem okoline.
Vrućina, tropska. I zlih bje huricana,
kovitlaca stvorenih gdje buncasmo bosi.
I ignoriranja, bez razloga valjana,
apsolutno svega što moje ime nosi.
Ja, apsolut, poput blagog vjetra vidljiva,
kao sjena cvrčka kicošu značajna.
Poželjna, ko izraslina neizlječiva.
Beskorisna kao bodljikava kolajna.
A rana na zbrci svrbi dok se suši.
Kritikom se branim od oštrih pogrda
koje požutjeli zubi poslaše duši.
Da je barem na tren koža bila utvrda!
Ali, ne. Tek trzah bjeličaste usnice,
nagrišpane fijaskom, skupljene očajem.
I nakaradno, unutar stvoriteljice
najgorega jada, kleknuh da se pokajem.
Efekt bumeranga. Kiks. Nisam bila kriva!
Još jedna sporna, apokaliptična greška.
Nerazumljiva, nepotrebna, ali živa.
Izdržljiva, da, ali dozlaboga teška.
Čega bješe? Nemoći. Što ćuti ribica
izbačena na žalo? Što ćuti? Samo kraj.
I zašto se bacaka, kada par kapljica
nisu nepregledno more, njezin zavičaj?
Dok tijelo joj prožimaju zadnji trzaji,
iščezava sinje more, ljubav njezina.
Vjeruje li u čudesa, da l´ nadu gaji
da bacit će je val u zagrljaj dubina?
Ko ribica nasukah se nepromišljeno,
ko girica koja istražuje koješta.
A opasno je, pogubno za srce njeno,
da voli na obali. U moru je vješta.
Razumna, prilagodih se okolnostima,
pa plutam i plivam u hladnome znoju.
Bar nisam nadohvat mušičavim ostima
i neću se nabosti na bešćutnost tvoju.
Nekoć bih zbog uvjerenja pod škare pala,
da trajnoj smućenosti oštrice presude.
Al duša žrtvovanje nije odabrala
ni van Goghovske iracionalne pobude.
Čega bješe? Nepotrebnog sažaljevanja.
Jer, sanjah oluju, a ni vjetrić ne dobih.
Jer poželjeh šapat, a tišina odzvanja.
Jer htjedoh oćute koje cmizdrenjem pobih.
Sablažnjive su i primisli na časove
potrebe da za te učinim nemoguće;
il da te molećivo moja duša zove,
dok ti se sumanuti pozivi ne smuče.
Umjesto dokazivanja privrženosti
i iznude prihvaćanja stabilna spoja,
šutke sam zahvalila Božjoj providnosti
koja me je dotakla. Otada sam svoja!
Da li je definitivno stanje u suton?
Laže li crveni zapad, u predvečerje?
Dokle sežu nebesa? Što li krije Pluton?
Naspram prijašnjih pitanja, ova su perje.
Gdje bijah do sada, na kojemu planetu?
Zrakoprazna galaksija bijaše moj dom!
Još ljepote ima u našemu svijetu,
al nađu je tek oni koji prežive slom.
Premda reinkarnirani gube pamćenje,
sjećam se sjećanjem koje ne izaziva bol.
Bio si ribici magično snoviđenje,
pogubno privlačan, oštri, divovski atol.
Ma ne bi me ljubav nikad više ponijela
do lagune u kojoj se odvija drama!
Pa ipak, nikad te nisam tako voljela,
tako jako, kao sada kada sam sama.
Post je objavljen 03.10.2018. u 01:45 sati.