Rasipam misli – ah, ništa ne vrijede
vrtlozi žestine u svijetu sablazni.
Pred sluhom dižem bedem za objede…
požuruju me strahovi glomazni.
Čudo od duha! Baca rukavicu
i drskim stihom neznanca pogodi,
a ja podižem bijelu zastavicu…
Sprječavam da jarost na me navodi.
Žali duha koji bodlje kaktusa
baca u vjetar, silu uragana,
il smjelo draška rogove Krampusa,
a pobjegne kada fijukne grana.
Lako je njemu svijet izazivati -
ta ne hoda duh obraza crvena.
Kad mi uzvrate, on će se skrivati
ispod isprike i pognutih ramena!
Glupoga li duha! Nije pod kontrolom
i nimalo ga ne brinu posljedice.
Ako zdrav razum bude pred raskolom,
ako se rasplačem, ne dam mu pod lice.
Post je objavljen 03.10.2018. u 01:54 sati.