Marketing
PJESMA BEZ KRAJA
Ko da se i ja ne osupnuh zdušno
kada prstima zgrabih grafitni rog,
da um odriješim za govorno, slušno,
i vidno, jer tako hoće dragi Bog.
Da na um udru čudne udaraljke
i razbude nerješive križaljke.
Nije bit u enigmi, misteriji.
Čovjek je prazan ako sve riješi.
U trnje mu zarasli imperiji,
a on slobodnoga duha driješi,
ne shvaćajući da, ako duh vrisne,
to je od sreće. Duh pišući blisne.
Sunce na stropu, vrućina pod njime,
šalica toploga zelenog čaja,
i vjerovanje da noć ima vime,
nabubreno od bujnih osjećaja.
Misli drhture kad slijeće utiha,
žude za izljevom novoga stiha.
Osluškujem ravnomjerno disanje,
koje dopire iz susjedne sobe.
Usrećuje me noć i svjetlo danje,
kad kaplju ljekovite prispodobe.
Na desnu se ruku Višnji dlan spusti
i zajedno riječi počnemo musti.
Nisam sama. Nikada nisam sama.
Premda bi glupavi mogao reći
da teško je usamljenim dušama,
kad ne mogu ko normalan stvor leći
u postelju i biti ništavilo
koje je sve za taj dan obavilo.
Noću su kazaljke kao elisa.
Sat kuca polako, al ove žure,
pa često rog iz uma ne isisa
opis patnice pod krinkom gadure.
Lukavo odugovlačim, noć kratim
da ne stignem do strofe u kojoj patim.
Kada bi noć još časak potrajala,
gušila bih se, ostala bez zraka.
Beznadno bih i tiho zdvajala
što dovedoh duha do raskoraka.
Jer, umjesto da me riječca zabavi,
kukala bih: Nemo, zašto me ostavi?
Ali, to se nikad dogoditi neće,
jer Višnji je uz mene, iako je Moć.
Kad suze navru kazaljke okreće,
zaustavlja ih gdje magična je noć.
Al i ja sam lukava, pa noć kratim
da ne stignem do strofe u kojoj patim.
Post je objavljen 03.10.2018. u 01:51 sati.