Kadikad čežnja iz dubine hukne
i preklinje da se u njoj prepoznam.
Pružam joj prste, neka kroz njih rukne,
da vam prenesem sve što od nje doznam.
Kao ranjena kuja noću cvili
i ližući rane dušom posrće.
Samo bi kosci bol izliječili.
O, kako fali njegovo prisuće!
Dokle će me mrtva ljubav moriti
i u san slati Amora i Hebu?
Perom ću bolno srce rasporiti
i iz rane pjesmu poslati nebu.