Marketing
KAO DA JE IŠTA VAŽNO
Postojiš li? Kao da je važno.
Prizdravim kad ti šaljem jugo, vlagu;
kad u lavež vjetra udahnem snažno
tihu, besmrtnu, tugaljivu sagu.
Plakat ćeš kada se vjetar obruši
na nastrano poimanje ljubavi,
koje te iznutra svrdla i buši,
kad srce čezne, kad bubnja u glavi.
Ispaštaš? Pravo ti budi! Preniska
je cijena koju savjesti plaćaš.
Kad ti se jugo na rub oka tiska,
eto ti kazne! Moje suze. Shvaćaš?
I mene, prije no što kiša padne,
južina obgrli toplo i nježno,
pa mi rosuljom motiv za plač dadne.
Preispitivanje je neizbježno.
Od mlakoga vjetra neću ozepsti,
al izmaglica znade prodrijeti
kroz guste misli, pa oku nagovijesti
da stižu sjećanja. Da će boljeti.
Crne su oči varkom nastojale
prisiliti me da na vid nataknem
trepet, nepoznat oku virtuale.
Zar!? U zbilji se na zrno spotaknem!
Ipak sam pala. Ne pitaj kako,
ni kako je moguće s dna pasti.
Gmizala sam oprezno i polako
jer ljubav hoće u srce urasti.
Usavršavah šutnju. Pazila sam
da vani ostane žestoki oćut
kad strašljivo biće čežnjom opasam.
Htjedoh tebe, htjedoh svoj mir, i svoj put.
Opustih se, zanemarih fobije,
kad me zaskočila strast nenadana.
Pod strogim nadzorom svaki osjet bje,
pa ipak od tijela bijah izdana.
Zgrožena onim što mi učiniše
vlastite oči, lakovjerne uši…
pobjegoh. Izdajice te pustiše
da uđeš i živiš sa mnom, u duši!
Voljela sam te! A možda tek sanjam.
Što misliš, je li išta bilo stvarno?
Ja se lakšemu načinu priklanjam.
Hodam i sanjam. Sve ćutim binarno.
No danas je nešto jače od mene.
Živim na strani koju izbjegavam,
u onome dijelu duše ranjene
gdje dišem, al često bilo provjeravam.
Dok sam tamo, pitam se postojiš li,
šalješ li mi ikad toplo jugo, vlagu,
il misliš da smo s vremenom nadišli
plač zbog propusta, i dosadnu sagu.
Post je objavljen 11.10.2018. u 20:46 sati.