Marketing
MEMENTO
Noć me silom gura u jutarnje prste,
a na dlanu dana krhotine su stakla.
Dok spore vijuge bezbrižne snove brste,
zora se približava kako bi ih smakla.
Mrski tračak svjetlosti obraze mi grije,
a kapci se tromo, nepovjerljivo dižu.
Nevoljko se budim, jer opet bih radije
dopustila da dani mimo mene gmižu.
Nije ništa čudno što nerado se budim,
jer strepim da će i bol otvoriti oči.
Zato se jutru opirem, jako se trudim
da ne vidim sunce kad u odaju kroči.
Pa ako me svjetlo i takne iznenada,
osjećam ga samo tren, dok se ne razbudim.
Već kod prvog pogleda na krovove grada,
svlada me melankolija, i za snom žudim.
Sunce je uvijek isto, jednako grije,
mami toplinom dok naivnost povjeruje
da zbog blještavila bol žmiri, da se krije.
I ako je ne vidim, ćutim ugriz guje!
Jer, s danjim svjetlom otrovnice se bude…
uspomene mlate i prijete jezičkom.
Sjeta mi je znana, no ipak me začude
borbena sjećanja s ćudi pobjedničkom.
Može li uspomena navika postati?
Smije li žalovanje biti sve što jesi?
Užas! Zar duša živi kad se snova lati
i kada se sunce zadrži na zavjesi?
Uspomene, ti gmazovi puni otrova,
ne posustaju. Stalno se s njima gnjavim.
Ni kada cijedim misli i nižem slova
ne daju mi oduška, ni da zaboravim…
…kako si žurio dok si mi prilazio,
s osmijehom i pruženim rukama,
ne znajući da si u dušu silazio
i obasjao odaje kožnoga hrama.
Mi, u meni. Osjećaji u zagrljaju.
Mazne riječi u tihim mislima. Spokoj.
Savršenstvo, kad se tijela razigraju…
i kraj, uz vrisak: Ostani! Ne idi njoj!
Nisi zastao, nisu te ganule suze,
a znao si zasigurno što proživljavam.
Jesi li znao da ostavljeni otpuze
u budne snove? Vidiš, i ja budna spavam.
Post je objavljen 18.10.2018. u 01:02 sati.