Rekoh sebi: Ništa se ne dešava.
Omamljene su sve umne zvijeri.
Ipak strahujem. Mrak se zgušnjava,
a plamen u duši jedva treperi.
Nije moguće da se približava
čas litanije subotnje večeri…
Ništa nije. Sve držim pod kontrolom.
Vjetrometina živi bezvjetricu.
Subotom nisam ispunjena bolom.
Nema grča na ravnodušnu licu.
Nije mi ništa. Nisam pred raskolom.
Samo duh čupa slomljenu strelicu.
Sjećam se da bijah zadivljena
vrškom, koji je obojio svijet
spektrom čuvstva. Snovima zasvođena,
čula sam zov, u luku srca napet,
i kao da je nanovo rođena,
duša progleda. Razum stane mrijet.
Ništa mi nije. Sabirem sjećanja.
U svađi se čavlasti zrak udiše.
Proživljavam luđačka previranja.
Svega bje malo, a kletvi previše.
Ispucali smo loša tretiranja.
Ja se sagnuh, a tebe pogodiše.
Porazih te. I bijah pobijeđena.
Još ljubim tvoju sjenu snagom žene
koja znade da je bila voljena,
ali ne oprašta trag bezimene.
Ništa nije. Malko sam ojađena
što i subotom litanija krene.