Marketing
ČAK I KADA VJERUJEŠ U VJEČNOST
Toliko sam puta umirala! Tako često!
I kada sam dehidrirana halucinirala,
liježući u beskraj Namiba i Sahare,
valjajući se po dinama od flanela;
i kada se pentrah uz Mliječnu stazu
ne bih li se planetima potajice loptala.
Škrgutahu zubi kada šutnuh zemaljsku kuglu,
koja se otkotrljala do kutka hladne sobice.
Spokoj sam tražila u Etni, a usmrtila ga u Krakatau…
pred jutro, na mekoj, svilenoj stijeni.
Koje li mizerije i jalovih pokušaja…
rimama tješiti rasplakane misli
i par sati biti van dosega iskonskoga oćuta.
Ne može se to! Valja mrijeti. Privremeno.
Ni hrpa načrčkanih mahnitosti, nebuloza,
gomila košmara na bijeloj podlozi…
ne ispisuju nadu.
Sjaje pločice na Sudbinskoj kocki života.
˝Životodržac˝ ne nudi izbor. Ne dijeli vlast.
Ni sa kime.
Pogotovo ne sa smrtnicima.
A na dječjoj kocki neizbrisiv je potpis Crne dame.
Odbacih meso, netom stiglo s vage,
i celofan koji bar donekle grije smrzotinu.
Pred zapjenjenom slinom sudbine bacih dušu
u zagrljaj lanaca. I ugurah joj kuglu u usta.
Utihnu, s nepresušnim zdencem na rubu oka.
Jer, i duša prijatelja pati
pa pruža zgrčenu utjehu
i nevjerojatna promišljanja s vrutka ludila,
ne bi li zaustavila klizanje ručice.
Trpnja nije spriječila kandže sudbine
da nevinost povuku izvan vidokruga majčinske brižnosti -
neopisive, beskrajne zemaljske ljubavi.
Lanci zveckaju kroz bijelo okrečene hodnike,
pokraj željeznoga ležaja koji sablasno škripi,
u zapahu smrada nečijega nekontrolirana mokrenja,
u sve sporijoj elisi pokreta,
u sićušnim kazaljkama
čija posljednja zrnca cure izvan našega vremena.
I sele u ljepši prostor.
Duša prijatelja podržava lance koji život drže na životu,
jer majka bez lanaca sputana je još više, još jače.
A duh kleči.
Alma mater na koljenima, u podnožju čovječanstva,
kroz začepljene kapaljke sporadično udiše zrak.
I to je život.
Za vrijeme pospane budnosti, nepoznate biću
kojega sudba nije bolešću dotaknula
i pred čijim očima nije nevinost išibala;
za trajanja ukorijenjenog neprihvaćanja i neshvaćanja,
majčina duša cima rub haljetka Svevišnjega
i moli Ga za laka krila najljepšemu Anđelu.
S postaje suosjećanja
niti krećem niti kamo stižem.
I kada bih pružila pogled, rame, vrijeme…
komu bih pomogla? Možda sebi.
Beskrajna tuga i neizdrživa bol.
Dva otvorena dlana okrećem nebu.
Na jednome je grumen nade,
koji se rasipa kroz prste.
Na drugome je zla slutnja.
I ona nestaje.
A bje draža od saznanja!!!
I koliko god stiskala prste,
ne uspijevam zaustaviti protjecanje.
Teško je, teško. Toliko puta umirem! Tako često!
Kako živjeti s praznim dlanovima?!
Vjetrovi uzdisaja i dlan sljubljen uz dlan,
ne daju da se ljutim na život, sudbinu, nebo.
Na nekoga. Na nešto.
Da psujem.
Bilo koga. Bilo što.
Bože moj, očajnog li duha
koji plače nad odbrojenim minutama
i hrva se s krivicom ostanka.
Proći će mnogo neproživljenoga
prije no što ga vrijeme spusti s kuke bespomoćnosti,
uzrokovane bliskim odlaskom.
Boli, rastanak boli,
čak i kada vjeruješ u vječnost.
Post je objavljen 23.10.2018. u 00:04 sati.