Ni da mi Gospod zapovijed dadne,
ne dam im ni jednu kapljicu znoja!
Ni kad zrno tuge u oko padne,
a nepravda tišti naslage loja;
ni kada mi noć suzom bitak zgadne…
ne dam što isplakah! Muka je moja!
Polako spuštah orošeno čelo,
i krvavim prstima pisah stroju,
al plavilo im se nije svidjelo.
A snatrih da plave vrane poju!
Strahovanje se nada me nadnijelo.
Ja kukumavčim, loši su u boju.
Ne dam da vide vrč pun krvi moje
ni kako se sama s mišlju borim.
Ne bi mi oholi dali zavoje
ni da srdašce pred njima rastvorim.
Ciknuli bi svi koji plemstvo goje,
da na podjarenom dahu izgorim.
Ne dam više sebe! Ne dam nikomu!
Ni da me Ime po prašini gazi.
Najljepša ruža možda nema aromu,
al čovjek zastane kad je opazi.
Otrgne ju, ponese svome domu,
ćuteći da je rasla u ekstazi.
Ne za oči, za duše je sjala.
I preživjet će, između korica,
ružica koja nije mirisala.
Uskrisit će gdje i blijeda sličica
zlatnih junaka (i pod njom zahvala).
Kroz vrijeme idu kud i glagoljica!!!