Misli ranjavaju. To često čine.
Ništa nova, kad rašomonski šutim.
Zamućen pogled skrenem u visine,
jer u nebo gledam kada se ljutim.
I kada je grlo vulkan gorčine,
kad žalovanjem svaki ud ukrutim,
trsim se, na sve moguće načine,
da prebolim sve ono što prešutim.
Pritisak bubri u opni tišine,
sve dok sama svijest ne ošamutim.
Ne tako davno u naslonjač sjedoh
i valjah gluposti svojstvene meni.
Rekoh što sam smišljala i što ne htjedoh,
al blijedi se obraz ne zacrveni.
U neprilici, za jezik se ujedoh
kad mi ti uputi osmjeh mileni,
i pogled koji reče: ˝Ja ti odoh,
a ti se katkada mene spomeni.
Reci mojima da ja ne padoh,
nego se vratih u svijet blaženi˝.
Ne rekoh im ništa, ne riječima,
ali oni znaju da ima Boga
i da si Mu falio med anđelima.
Na vrhu svijeta, iza grma gloga,
za plavičastim nebeskim vratima
orila se pjesma i uzvik: ˝Eto ga!˝.
Tako bih rado ispričala svima
da nazreh osmijeh samoga Boga
i blaženost u Njegovim očima
kad je ugledao ljubimca svoga.
Još uvijek šutim i to me brine
jer što ne rekoh, u mislima žulja.
Smrknutog lica gledam u visine
u kojima vječno gori žarulja…
to Božje sunce nebeske doline,
gdje vlati šušte ko zvuci orgulja,
a lahor njiše valove bjeline…
tamo se pobožna duša odšulja
i šapće podno lijeve uzvisine:
Lijepo ti stoji anđelska košulja.
(Prodika tijelu)
Nazreh pukotinu, čuh da zemlja stenje …
jama će progutati života svrhu.
Postojanje propada ili se penje?
Je li duša na dnu ili je na vrhu?
Kada zemlja zijevne, imaš li izbora
ili se u njezin grkljan poći mora?
Prije no što duh svoje tijelo polegne
u grob i liši ga životnoga srha,
za neponovljivim riječima posegne
i prizna tijelu: ˝Stigao si do vrha.
Još jedan časak imat ćeš um i oči.
Imaš li prošlost, u taj tren ju pretoči!˝
U par sekundi sve godine su stale.
Nepoželjno dijete mjesto je našlo
gdje se crne misli nisu uzverale
ne bi li žiće iz tijela izašlo.
Sudba joj je prišila sitnu ulogu,
ali glavna bje u izmišljenu logu.
Tolike boli tiskane su pod kamen,
usred bajne sobice, ispod topole;
u svijetu skrivenom pod smeđi pramen,
gdje misli divljaju kada se razgole
i puste da poteku suze iz grba.
Tad iskonski raste zimzelena vrba.
Pod tanahno deblo dolazit će uvijek.
Kada naraste, bude metar visoka,
u mislima će potražiti usjek
i kroz njega poći daleko od Oka
u kojemu se srdite munje kote,
jer svjedoči rastu još jedne grozote.
Na svaki početak Zlo složi balvane,
pa dijete ne nazre bjeličastih breza,
tek trupce na koje nožicu ugane
i crnilo kada padne kraj uljeza,
pokraj zlobe koja se nastrano smije,
sve dok je žestica najzad ne ubije.
Poput grmljavine podsvijest tutnji - ˝Plači!˝
Al bez bola vjeđe ne cijede suzicu.
Ako si ravnodušan, tad budeš jači
i spreman dočekaš zloće inačicu,
koja za poslušnost nudi ovacije,
no ako ne puziš, nema gradacije.
Ali Baal ne zna za plavi sobičak,
kamen i topolu sred umna razdolja.
Da bi tamo utekla, potegne smičak
i uđe u svijet gdje vrvi samovolja,
gdje se presije u dušu ne zalijeću,
gdje nije kažnjena ako kaže - Neću.
Pišu da je razumno katkad reći - Ne.
Al kamo s teretom grižnje, krivice?
Savijaš se zbog oholosti svjetine
koja ti prozaičnost gura pred lice,
a bojiš se pitati: Zar sam šašava?
Zašto da me šturost svijeta zabrinjava?
Ovaj časak opasno bliži se kraju,
a um je stigao tek do pola puta.
Crvi se oblizuju, objed vrebaju,
al oči priželjkuju još par veduta…
bar blijedu sličicu uzroka čeznuća,
jedan davni drhtaj sred srca živuća.
Nema. Ničega nema. Praznina! Užas!
A kasno je, kasno, greške ispravljati.
Ne može se pod kamenom razviti klas
niti smiješ suzom sjeme zalijevati.
Nema cvijeta, nema ploda ni radosti
da te isprate do vrhunca živosti.
Najzad i ti razmišljaš o izborima,
ali na vrhuncu trgovaca nema
koji ti nude otkucaj u grudima
ili bijelu čipku na kojoj se drijema…
pa da biraš želiš li život ili smrt.
Ne, sada nemaš izbor. Silaziš pod vrt.
Uzalud se grizeš. Nemoj se kajati
što pseta ugrabiše tvoje prilike.
Kanarinac ne reži, ne zna lajati,
ali znade pjevati. Čak uz prodike.
Svojim užitkom svijet ne ugnjavi
ptić koji zanosu pjeva, i pjev slavi.
Tja, za te je prekasno. Duša te napušta.
A htje biti magnet tvojemu probitku.
Čak i ne poštuje, istina je sušta,
korpus koji bez borbe izgubi bitku.
Ćutjela se mrtvom, ali naposljetku,
duša se raduje novome početku.
Ne uči me kako da živim
dok tvoje se gnijezdo raspada
od udarca muževnog gada.
Ne nudi glasom tugaljivim
rješenje mojega jada,
dok padaš ko tvrđa Dvigrada.
Ne uči me životu. Sve znam.
Jer ova slova što se plave,
to teče modra krv iz glave;
i da se u plavice uzdam,
da me iskustvo zabrinjava,
bila bih ko i ti, cendrava.
Modrina je biljeg nesreće
kojim se kob često služi.
Potez je od vremena duži.
Ljude koje oko ne sreće…
oslika. Pejzaž naruži
i nostalgijom me rastuži.
Šuti. Sudba me podučava.
Najbolja sam slušateljica
i najgora prijateljica.
Ne pristaje glava bućava
na kompromise. Iz kaprica!
Iskustvo je nula. Ništica.
Ono se zbilo. Iščezlo je.
Kako? Naoštrila sam alat,
i kad je kucnuo mučni sat,
upotrijebih ga. To žezlo je,
i bodež. Kad zamahne inat,
teče otrov. Ma kakav Sokrat!?
On ga je pio, a ja pustim
otrovnu krv iz plavetnila,
da mi ne bi obraz zalila.
Jer, da o trpnji ne izustim
baš ništa, ni uz pomoć šila,
ko i ti, ruina bih bila.
Šuti. Što bih sa savjetima?
Okani se filozofije.
Nemam problema! U meni je
smetlište. Znam po tragovima.
Tu su padale teorije.
Tko ih shvaća, volio nije.
Tko nije čuo ljubavni poj
ni zanio se od slabine;
tko nije punio dubine
refrenom Tvoj sam, i bit ću tvoj…
taj ne zna da dušu ne brine
što se um ogluši na glas istine.
I uzalud razum! Kad plavice
razliju zvuke davnih guguta,
ispod sjedina i prhuta
puštam krv, da bar djelomice
duši pomognem, da ne guta
trn koji u očima pluta.
Srce je robijaš, tijelo je zatvor,
i sve se mimo sjetne duše događa.
Čujem svirku misli, a osjećam umor,
jer im melankolija žice ugađa.
Pokušavam sricati, jer ako govor,
tada i pisana riječ oslobađa.
Mili moj, posljednji su dani veljače.
Noći su hladne, a jutrom je krajolik
bezličan. Ispod bijele kapuljače,
ispod mraza, obzor je ko u grlu krik,
ko oko puno suza, koje ne plače…
kao nad življenje polegnut spomenik.
Mili moj, o ljubavi pišem s mukom,
jer sjećanja naviru kad im se hoće.
Ne mogu ih smaknuti voljom ni rukom
ili ih prizvati kad duša cvokoće,
niti ih ganuti molećivim zvukom…
Ona nadolaze ko vali hladnoće.
Jedan divlji val upravo se pjeni,
razbacuje umom čudesne sličice.
Na jednoj smo razdragani, pripijeni,
na drugoj si korak od nametljivice.
Na trećoj smo poput slutnje zamišljeni…
ti sa stavom grešnika, a ja drznice.
Neuspjeha struja ljepotu je skrila,
a znam da je oćutjeh u prvom trenu.
U tebi sam našla sve što sam tražila…
nježnost, ranjivost, dušu neiskvarenu.
Otkrila sam ugodno kuckanje bila
i željela da širi se u vremenu.
Kratko je vrijeme kucalo čeznutljivo…
otkucaji srca – brza rapsodija.
Razdražilo me (toga se sjećam živo),
što se od zanosnoga ritma ne svija
i tvoje tijelo. Jer sve činiš krivo
ako nismo jedno. Ako smo Ti, i Ja.
Koje li groteske! Čuvstvo ukoriti,
što nas u jednakoj mjeri ne prožima.
Zahtijevati, od smisla se udaljiti,
i pristati da me zub ljutnje načima.
Nastranog li čina! Htjedoh podjarmiti
tvoje srce, i svezati ga lancima.
Zar je ljubav slobodna? Ptica u letu?
Jesu li uzdasi vjetrovi nevolje?
Je li poljubac klopka identitetu?
Zar sletjet će samo kad jake je volje?
Da li je zagrljaj pogibelj lepetu?
Moram li moliti da se spusti dolje?!
Mili moj, iako bijah sumnjičava
(preko mjere), a uz to i hirovita,
nisi primijetio da me užasava
strah od napuštanja, da bijah srdita
kad vidjeh da se zla slutnja ispunjava…
Ljubav koja leti, nije istinita.
Bilo bi shvatljivo, da um nije zlotvor
koji zaborav u nedogled odgađa.
Slušam svirku misli, a osjećam umor,
jer im melankolija žice ugađa.
Znam, utihnut će strune, jer ako govor,
tada i pisana riječ oslobađa.
Mili moj, posljednji su dani veljače.
Noći su hladne, a jutrom je krajolik
bezličan. Ispod bijele kapuljače,
ispod mraza, obzor je ko u grlu krik,
ko oko puno suza, koje ne plače…
Kao nad sjećanje polegnut spomenik.
Krenem u susret razuzdanoj ekipi,
jer oduvijek me privlače slavlja i smijeh,
ali ratoborna duša od bijesa zakipi,
kao da bih učinila strašno veliki grijeh.
Potrčala bih među ljude, grlila ih redom,
učila ih spontanosti, život im uljepšala,
ali ne može se tijelo rastati s tom bijedom…
duša bi radije sjela i tužno zaplakala.
Nasmijala bih se svijetu, iskreno, sretno,
ali duša ne da oduška, ne ulaže trud.
Razdražuje me njezino osjećanje sjetno,
i sve što sam poželjela, sve je uzalud.
…robovanje navici, obamrlost smisla,
zamor pri raspletanju zapetljane mreže.
Usklađeno raskidamo ljubavne niti,
znajući da nas ni trpeljivost ne veže.
Šturo prisjećanje pokoleba nas na tren,
sigurnost je tu, u jedinstvenom obliku.
Tvoja lijeva, moja desna, uzajamni muk…
limena glazba ispraća lošu naviku.
Korota u srcu, ljubav na pola koplja,
istrošeni osjećaji (bez sile popravka).
Kao pri duelu odmjereni koraci…
stigli smo do samog kraja. Nema nastavka.
Zavirio si pod koprenu muke
dok puzala sam tunelom očaja.
S poda vidjeh prividnu dobrotu,
ljepotu (za me nepoznatog sjaja)
i povjerovah bajnoj iluziji
da Bog mi te poslao sa Sinaja.
Ruke si širio, poput anđela,
i bacih se u sigurnost skloništa.
Tada nisam mogla ni naslutiti
da zanosne staze bit će klizišta
i da od deset Božjih zapovjedi
nisi naučio ama baš ništa.
Suludom čežnjom nadahnuh ti ego,
oslijepjeh - i ponos si mi ukrao;
ugrijao me žarom s lomače,
a tada me vatri i vragu dao.
Zaveo si moje naivno srce,
a zatim ga lažima zatrpao.
Htjedoh se vratiti kartonskom logu
i biti prosjakinja u cjelini,
jer nemir miruje u crnom mraku,
jer ne-razum gladuje u tišini.
Jer, imun si na klice, i na ljubav,
kad cijeli život ruješ po prašini.
No, ni to ti nije bilo po volji –
izgubio bi uze i kontrolu.
Morala sam u magareću klupu,
pohoditi tvoju nastranu školu
u kojoj ti si gospodar svemira…
A za neposluh ja skončah u bolu.
Bilo je nužno otresti prašinu
i uroniti u razumnu vodu.
Prstohvat uma smišljao je način
kako uteći arogantnom brodu.
Naime, shvatih da ću preživjeti
tek ako se otisnem u slobodu.
Sada s obzorja ričeš kao zvijer,
premda sam ti (jadnom) svu krv popila!
I sada bi opet rado robijao,
iako sam grozna tamničarka bila!
I sad bi opet zapalio tunel
u kojemu živi tvoja dobra vila!
Tunel je zatrpan! S obje strane.
Ni najmanja iskra proći ne može.
Gdje se provuče samo jedna iskra,
i druge se bezobrazno razmnože;
i pale vatru da uguše dimom,
zdrav razum ispod naježene kože.
Nije me briga na koga sad vrebaš,
ali prolaz nemaš u moje snove.
Ja vjerujem u milost sa Sinaja –
Bog mi je skinuo tvoje okove!
Ti nisi razlog da put neba pođem.
Krenut ću tek kad On me pozove!
Samo je duplo staklo između dva zla.
Vanjsko je nemarna magla zamračila,
a nemoć je unutarnji zagorčila.
Treći svijet je pod tvojim stopalom, Bože.
Za vratima crljenice škripe lože,
gdje duša izlazi iz mesa i kože.
Još jednom prođe kroz zlatno klasje žita
grozd nezrele masline, zrno granita,
kroz spomenike, i tlapnju ˝Bella vita˝.
Sve ove ljude, kroz koje duh prolazi,
tište zemaljski padovi i porazi,
nezamislivi u nebeskoj oazi.
S blažene noge duh će opaziti
da čovjek će se iz straha odraziti
u minsko dušno polje, i tlom plaziti.
Duboko vjerujem, duh neće žaliti
za škrinjom tajni; neće tugom zaliti
srce, koje se nije znalo razgaliti.
Prvo odmorište, to su Božji prsti,
gdje anđeo mu bijela krila učvrsti
i šalje ga u visine, rajskoj vrsti.
S oblačnog koljena mahnut će galebu,
Puli, Trogiru, Vukovaru, Zagrebu…
ljudima na zemlji i dušama na nebu.
A kada stigne u rajsko plavetnilo,
nestat će ˝moglo je, a nije bilo˝,
i znat će da se dobro, ipak, isplatilo.
Bezbroj bijelih krila, veličanstveni sjaj –
život duše teče, samo patnji je kraj,
a Bog te milo gleda. Da, takav je raj!
O, prokleti, prokleti dani puni trnja!
O, prokleta noći, od smrti si crnja!
I sama sam odavno ogrezla u kletvu -
ti si vrelim usnama obećao žetvu.
O, žanjite, žanjite usne naoštrene,
slatka krv je ova, iz zanesenih grudi;
pa ako je grješno tijelo koje bludi,
pokosi moj život, srce ti ga nudi.
O, prokleti, prokleti dani puni trnja!
O, prokleta noći, od kosca si crnja!
Samoćo, vjerna sjeno, moja si, moj usud.
Tišino moja draga, od tebe nemam kud.
Srčem cigaretu orošenu strašću,
ispuhujem vihor, neka te rosom zaspe.
Guši me vrtlog, bojim se, past ću,
nekošena i nemoćna kada me noć raspe.
Prazan stol je otkad bol se uselila u moj dom,
svi su prijatelji pošli za vedrijom prigodom.
Otkad si me napustio, ja ne mogu sakrit tugu -
svi me redom ostaviše, našli su budalu drugu…
…koja dobra je, sve dok slavlje traje.
Umorna i napuštena, do mora sam došetala,
Ovaj život nije pošten, tihano sam promrmljala.
A more se uzburkalo, kao da te se prisjeća,
valove je propinjalo, ko da moju bol osjeća…
…ko da suze koje teku i njega zapeku.
Samotna sam, pa mu često sve pričam o nama,
o našem rastanku, kobnim pogreškama.
Pričam mu o ljubavi, dušu mu otvaram,
ko s najboljim prijateljem, s morem razgovaram…
…jer ni kada suza teče, more leđa ne okreće.
Što još imam, osim ovog srca ludog
i krhkog života, do beskraja hudog?
Tek uspomenu na požutjeloj slici
i čudesni hod po nebeskoj šetnici.
Što još imam, osim kilometara pepela,
i oguljenih koljena ispod raspela?
Par prozirnih flastera za milijun rana
i umna polja mukom izorana.
Što još imam, osim žuljeva na prstu,
i usukanu riječ za bogomdanu vrstu;
zrnatu suzu, što u grlu grebe…
što još imam, što, kad nemam sebe?
Ključić pokraj puteljka ne dosižu ruke,
na drugom mi prijete hridi, šiljci, muke,
na trećem je more, dubina i suze,
a četvrti, najljepši, ti mi opet uze.
O, moćni arhanđeli, pošaljite glasnike,
neka do njegovog uzglavlja polete,
i neka mu ogoljelu istinu prenesu,
da kolijevke uspomena za me su svete.
Možda me i pozove u svoje sjetne snove,
dok me besmisleno jutro iz njih ne pomete.
Kad bi bilo moguće zaustaviti vrijeme,
zgusnula bih sve što jesam u taj sebični tren.
Veličanstveni časak zora ne bi taknula,
pa kako bi ikad mogao biti prezren?
U željenome trenu, iza gorke koprene,
moj život bi potpunom srećom bio ispunjen.
O, moćni Gabrijele, navijesti anđelima
da s neba polijeće roj svetih leptirića.
Neka ga zaštiti, pod svoje okrilje primi,
milost čuvara – vojska bijelih anđelića.
Neka blaženo sniva i bezbrižno postoji,
u spletu savršenih svagdanjih djelića.
Kako da ga krivim što je moja duša mučna,
kad vrijedan je žaljenja - slabost vlastite krije.
Strah od sebe samoga u grijeh ga je odveo –
ranio je srce koje otad jedva bije.
Al spori otkucaji istkali su zakrpu,
koju nada svakog dana na ranu prišije.
O, moćni Mihaele, radujem se špaliru
sućutnih anđelaka, kada iz snova krenem.
Neka zlaćane aureole osvijetle stazu,
da s toga puta, ili pameću, ne skrenem.
Bez sjajnih putokaza izgubila bih sebe,
jer nemam snage da ga nikad ne spomenem.
Teško srce vučem po samome rubu stakla,
a što sam od njega dalje, šiljci režu jače.
Anđeo mi savjetuje neka pustim suzu,
neka prisilim pogubnu misao da zaplače.
Ali, suza je slana, a sol na živoj rani
natjerala bi usta da kunu i prostače.
O, moćni Rafaele, ti znaš što meni treba –
poticaj da stopim se s tvojim romarima.
Da dušu osnaže i da tako uzvišena
navijek odolijeva varljivim ljudskim čarima;
da u topli kufer zgusnem tek manjkavu volju
i otputujem u susret nebeskim sanjarima.
Otišla bih s njima izvan ovog svijeta
gdje u vruću, u plamteću dušu trpaju ogrjev.
Iščezle bi dvojbe tko je, i koliko je kriv
(ako do blaženoga svijeta ne dopire gnjev).
Umjesto tužbe i izricanja životne kazne,
čula bih zvjezdani zbor, nježni anđeoski pjev.
O, moćni Urijele, dahom zemlju zatresi,
kristaliće vedrog neba oko mene sruši.
Krhotine plavetnila pružit će spasenje,
odlučno da kaosom moje ridanje zagluši.
Još kada bi anđeo bijelom haljom spriječio
da ogledam svoj život u nevoljenoj duši…
Kaži mi, koja staza vijuga do vječnosti?
Otvori sva dušna vrata i otkrij mi tajne.
Kad život me svlada, ispred mene kreni,
rado ću poći za tragom tvoje stope sjajne.
Pa ako je vječni raj ispod svježega humka,
povedi me u svitanje ljubavi beskrajne.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?