Marketing
POSLJEDNJI DANI VELJAČE
Srce je robijaš, tijelo je zatvor,
i sve se mimo sjetne duše događa.
Čujem svirku misli, a osjećam umor,
jer im melankolija žice ugađa.
Pokušavam sricati, jer ako govor,
tada i pisana riječ oslobađa.
Mili moj, posljednji su dani veljače.
Noći su hladne, a jutrom je krajolik
bezličan. Ispod bijele kapuljače,
ispod mraza, obzor je ko u grlu krik,
ko oko puno suza, koje ne plače…
kao nad življenje polegnut spomenik.
Mili moj, o ljubavi pišem s mukom,
jer sjećanja naviru kad im se hoće.
Ne mogu ih smaknuti voljom ni rukom
ili ih prizvati kad duša cvokoće,
niti ih ganuti molećivim zvukom…
Ona nadolaze ko vali hladnoće.
Jedan divlji val upravo se pjeni,
razbacuje umom čudesne sličice.
Na jednoj smo razdragani, pripijeni,
na drugoj si korak od nametljivice.
Na trećoj smo poput slutnje zamišljeni…
ti sa stavom grešnika, a ja drznice.
Neuspjeha struja ljepotu je skrila,
a znam da je oćutjeh u prvom trenu.
U tebi sam našla sve što sam tražila…
nježnost, ranjivost, dušu neiskvarenu.
Otkrila sam ugodno kuckanje bila
i željela da širi se u vremenu.
Kratko je vrijeme kucalo čeznutljivo…
otkucaji srca – brza rapsodija.
Razdražilo me (toga se sjećam živo),
što se od zanosnoga ritma ne svija
i tvoje tijelo. Jer sve činiš krivo
ako nismo jedno. Ako smo Ti, i Ja.
Koje li groteske! Čuvstvo ukoriti,
što nas u jednakoj mjeri ne prožima.
Zahtijevati, od smisla se udaljiti,
i pristati da me zub ljutnje načima.
Nastranog li čina! Htjedoh podjarmiti
tvoje srce, i svezati ga lancima.
Zar je ljubav slobodna? Ptica u letu?
Jesu li uzdasi vjetrovi nevolje?
Je li poljubac klopka identitetu?
Zar sletjet će samo kad jake je volje?
Da li je zagrljaj pogibelj lepetu?
Moram li moliti da se spusti dolje?!
Mili moj, iako bijah sumnjičava
(preko mjere), a uz to i hirovita,
nisi primijetio da me užasava
strah od napuštanja, da bijah srdita
kad vidjeh da se zla slutnja ispunjava…
Ljubav koja leti, nije istinita.
Bilo bi shvatljivo, da um nije zlotvor
koji zaborav u nedogled odgađa.
Slušam svirku misli, a osjećam umor,
jer im melankolija žice ugađa.
Znam, utihnut će strune, jer ako govor,
tada i pisana riječ oslobađa.
Mili moj, posljednji su dani veljače.
Noći su hladne, a jutrom je krajolik
bezličan. Ispod bijele kapuljače,
ispod mraza, obzor je ko u grlu krik,
ko oko puno suza, koje ne plače…
Kao nad sjećanje polegnut spomenik.
Post je objavljen 21.09.2018. u 22:47 sati.