Marketing
SMETLIŠTE TEORIJA
Ne uči me kako da živim
dok tvoje se gnijezdo raspada
od udarca muževnog gada.
Ne nudi glasom tugaljivim
rješenje mojega jada,
dok padaš ko tvrđa Dvigrada.
Ne uči me životu. Sve znam.
Jer ova slova što se plave,
to teče modra krv iz glave;
i da se u plavice uzdam,
da me iskustvo zabrinjava,
bila bih ko i ti, cendrava.
Modrina je biljeg nesreće
kojim se kob često služi.
Potez je od vremena duži.
Ljude koje oko ne sreće…
oslika. Pejzaž naruži
i nostalgijom me rastuži.
Šuti. Sudba me podučava.
Najbolja sam slušateljica
i najgora prijateljica.
Ne pristaje glava bućava
na kompromise. Iz kaprica!
Iskustvo je nula. Ništica.
Ono se zbilo. Iščezlo je.
Kako? Naoštrila sam alat,
i kad je kucnuo mučni sat,
upotrijebih ga. To žezlo je,
i bodež. Kad zamahne inat,
teče otrov. Ma kakav Sokrat!?
On ga je pio, a ja pustim
otrovnu krv iz plavetnila,
da mi ne bi obraz zalila.
Jer, da o trpnji ne izustim
baš ništa, ni uz pomoć šila,
ko i ti, ruina bih bila.
Šuti. Što bih sa savjetima?
Okani se filozofije.
Nemam problema! U meni je
smetlište. Znam po tragovima.
Tu su padale teorije.
Tko ih shvaća, volio nije.
Tko nije čuo ljubavni poj
ni zanio se od slabine;
tko nije punio dubine
refrenom Tvoj sam, i bit ću tvoj…
taj ne zna da dušu ne brine
što se um ogluši na glas istine.
I uzalud razum! Kad plavice
razliju zvuke davnih guguta,
ispod sjedina i prhuta
puštam krv, da bar djelomice
duši pomognem, da ne guta
trn koji u očima pluta.
Post je objavljen 22.09.2018. u 23:22 sati.