Samo je duplo staklo između dva zla.
Vanjsko je nemarna magla zamračila,
a nemoć je unutarnji zagorčila.
Treći svijet je pod tvojim stopalom, Bože.
Za vratima crljenice škripe lože,
gdje duša izlazi iz mesa i kože.
Još jednom prođe kroz zlatno klasje žita
grozd nezrele masline, zrno granita,
kroz spomenike, i tlapnju ˝Bella vita˝.
Sve ove ljude, kroz koje duh prolazi,
tište zemaljski padovi i porazi,
nezamislivi u nebeskoj oazi.
S blažene noge duh će opaziti
da čovjek će se iz straha odraziti
u minsko dušno polje, i tlom plaziti.
Duboko vjerujem, duh neće žaliti
za škrinjom tajni; neće tugom zaliti
srce, koje se nije znalo razgaliti.
Prvo odmorište, to su Božji prsti,
gdje anđeo mu bijela krila učvrsti
i šalje ga u visine, rajskoj vrsti.
S oblačnog koljena mahnut će galebu,
Puli, Trogiru, Vukovaru, Zagrebu…
ljudima na zemlji i dušama na nebu.
A kada stigne u rajsko plavetnilo,
nestat će ˝moglo je, a nije bilo˝,
i znat će da se dobro, ipak, isplatilo.
Bezbroj bijelih krila, veličanstveni sjaj –
život duše teče, samo patnji je kraj,
a Bog te milo gleda. Da, takav je raj!