Biti na tankom ledu nisam znala,
ali pričahu da bih mogla propasti -
ako čežnji i vodstvo budem dala,
bit ću sve bliže posljednjoj pomasti.
Pustila sam da me slijepac vodi…
ta nije on kriv što ne vidi danju,
ali ipak me u dnevnoj nepogodi
zapamtio tek po lošem izdanju.
Zatim je do Olimpa prostro dugu
i smijao se mome strahu od visine.
Zeus je grmio: ˝Dat ću ti tugu,
kad sama dolaziš na vrh planine!˝
Gdje si nestao?! Cijedim oblake
s mjesta kamo si me Ti poslao.
Ne bih oćutjela ove mučne tlake
da nisi na pola puta odustao.
Između blata i Olimpa… duga?!
Zadnju priliku pruža crnoj Tami?
Nazirem konture… ˝Ma, to je tuga!˝
Eh, Zeus opet grmi i galami.