Kao da ti je na žulj stao moj korpus,
za toplu te riječ bez nade prosim.
Višak kompleksa gorak ima okus…
balast tvojih slabosti u noć unosim.
Smrknuta i blijeda, trujem svoj bitak,
ne, ne vjerujem u skori boljitak.
Zato se i ne mičem, ni verbalno…
plačne mi misli grizeš bestijalno.
Duša mudruje, smisleni razlog hoće
pa pošalje pupile iza čvora;
a one se vrate bez odgovora
ne našavši ulaz u talog masnoće.
Prihvaćam patnju, i hod na štulama -
gubim ravnotežu, sudba me drmusa,
razbacujem se otrcanim frazama…
što još hoće od ovog mrtvog korpusa?!
Na samome pragu noćnoga muka,
sve mučne sate na dno sebe slegnem,
prije no što u dan, u svijest pobjegnem.
Miljama daleko od zemaljskoga zvuka,
na kripti bolan osmijeh rastegnem
i odjenem kožu sretnoga vuka.