Prokletstvo! Još si tu? Idi.
Umorna sam. Želim leći.
Dok te sjeta jasno vidi,
kroči putem sve paleći.
Bukti što me ispunjava,
vatra je življenje omela,
a srce mi osvjetljava
što vidjeti ne bih htjela:
dvije sjene kako plaze,
ko dva duha po zidiću,
dok si noge ne izgaze…
(Tijesno je u jednom biću).
Tko zavoli, ne žali se
što prostora ima manje,
a tko dvoji, preseli se.
Sa sobom nosi imanje.
Boljela je uskogrudnost,
guranje pomno smišljeno,
umorena nadobudnost
i opravdanje dvojbeno.
Znala sam da neću dugo
bivati u istom logu.
Ne rekoh ti ništa drugo
doli: Ja dalje ne mogu.
Jesi li se zapitao,
kad me grdnje ispratiše,
što bih da si tad rekao –
˝Volim te, od svega više˝.
Što ˝da jesi˝ i što ˝da sam˝…
suzno oko mutno vidi.
Uostalom, zaspala sam!
Prokletstvo, još si tu?! Idi!