Pomirila sam se s njom,
pogledala je u rupe bez očiju…
i okrenula joj leđa.
Neka trči za mnom!
Pokušala me slomiti
navraćajući četiri puta godišnje
i odnoseći bitne dijelove mojega spokoja.
Ledenim dlanovima grubo gurala me
od pogreba do pogreba
i uživala prateći moj bezizražajan pogled,
koji gubio se iza natisnutih, crnih oblaka…
ali nije mi izmuzla suze.
Da mi je neizdrživi očaj
njezin teret sručio na leđa
i natjerao me da pognem se…
dostigla bi me.
Ali moj pogled nije slijedio tuđe suze,
koje zablatile su tlo,
jer nisam mogla dopustiti da zamrači nebo
mojih budućih sati, mjeseci, godina.
Ostala sam uspravna, poput stupa od titana.
I požurila živjeti. A smrt…
neka trči za mnom!
Još jednom iznenada ukopala sam se u mjestu,
kada odvratne, mrzle ruke pružila je
prema slatkoj, kovrčastoj, trogodišnjoj djevojčici…
I odvela je u stud.
To nisam… i nikada joj neću oprostiti!
Zabezeknuta, rastrgana, pogledala sam
u rupe bez očiju…
i okrenula smrti leđa.
Neka trči za mojim mislima!
U njima od nje sakrila sam
lubanju punu šarolikih sjećanja.
Otela mi je mamu, braću, sestru,
mlađahne nećake, najbolju prijateljicu
i njezina sina i…
Ali, živa sjećanja neće mi oduzeti,
jer okrenula sam joj leđa.
Neka trči za mnom!
Neću se njome baviti.
Imam pametnijeg posla.
Hitam… živjeti.
Post je objavljen 06.06.2025. u 12:51 sati.