Precizno gađao si me
ubojitim stihovima,
grdio me iz ognjenog limba slutnji…
i poput ranjene, promukle ptice
sunovratio se
u bezdan zbunjujućih pretpostavki.
Kroz život gegala sam se nesigurno,
na trampolinu očekivanja pokušavala sam
održati ravnotežu životarenja,
u dubini duše vjerujući da ukrotit ćeš
gubitničku želju za bijegom od neizvjesnosti.
U pozno doba s trampolina skočila sam
u neživo blato, u manje bolan rastanak,
jer mir je moje drugo ime,
a ˝zbogarenje˝ moje je prezime.
Bila sam uvjerena da nisam imala drugog izbora.
A što ako jesam?
Probijala sam se kroz bodljikave godine,
posvađana s odustajanjem slabašnih divova.
I žaleći što s glave skinuo si šešir olakšanja,
pompozno mašući
mojim ponosom uspravljenim leđima.
Ptičica logike nagovarala me
da razbijem gnijezdo nadanja,
jer kukavica odlazi natraške,
tješi se ližući med na soljenki
i bezglasno nariče u fetus pozi.
Tvoje mlake reakcije
pravdala sam jednostranom istinom
da rizično je sudariti se s gromadom osude.
Pitam se jesam li bila u pravu.
A što ako nisam?
Ljubio si let bez krila kroz tunel komfora,
u intimi varljive mašte, u sferi privatnosti,
pod Božjom zaštitom,
ne osvijestivši da strah i sumnja
imaju najoštrije rogove.
Prožimala te nadzemaljska ushićenost
pri pomisli na dva para očiju.
Pri pomisli na četiri noge, na dvije kičme… i dvije glave,
a jednu neodjeljivu dušu.
Da je bilo poštenja i istinske volje,
mogli smo s prvim korakom razbiti snježnu,
opsjenarsku kuglu sanjara
i, pod svjetlucavim pahuljama pravde,
pred tužiteljima držati se za ruke.
Nije bilo do mene, nego do tebe…
jer ja bila sam dovoljno hrabra.
A što ako nisam?
Šetuckam ovozemnom pustopoljinom
i kao šparoge, iz šparogaste nemoći,
berem ušljiva retorička pitanja.
Pod nepcem, u gorkoj pljuvački,
nadimlje se poražavajući zaključak
da ljubav ubili smo prije bitke.
U sebi utješno mantram
da nismo pogriješili.
A što ako jesmo?!
Post je objavljen 15.06.2025. u 00:40 sati.