Duboko vjeruješ da
slutnja okrutnija je od saznanja,
i da više boli. Ne, mili, nije.
Bijes, kojim me iz daljine udaraš,
manje je mučan od spoznaje
da bijegom u sebe tebi olakšavam život.
Tuga, zbog koje noću u tišini zavijaš,
manja je od atoma, u usporedbi s tajnom
koju od svijeta i od tebe krijem.
Bi li se ikada oporavio kada oživotvorio bi
patetične žalopojke i suočio se s crnilom
pod mojim očnim kapcima?
Mrakom i tišinom
obojala sam svoju drhturavu nutrinu,
da od tvojih rana i ožiljaka sakrijem
sve što priuštilo bi ti dodatnu bol.
Ljubav je to, mili moj… neopisiva ljubav,
kada od voljenoga sakrivaš suze
jer ne želiš da poteku i niz njegovo lice.
Znanje je to… kojim uplašila bih te,
kada med mojim trepavicama ugledao bi
panični strah od sučeljavanja… i prepuštanja.
Znanje je to… da poput drvenog kolca
ukopala bih se u mjestu
i otresito kazala ti: Ne prilazi mi…
dok onemoćala klonula bih
u uzavrelu samokritiku;
zubima do krvi grizla ražarene usnice,
koje žarko željele bi
planuti na tvojima.
Znanje je to… koje tebi
ne smije biti otkriveno.
Kunem ti se sobom
da nikada nećeš čuti bezglasan krik,
koji bujicom cijedi se iz očiju,
jer i tada uvjerljivim pogledom
odbrusila bih: Okreni se, i idi!
Mili moj, zar doista
tako slabo poznaješ žene?!
Zar ne znaš za lomaču na jeziku,
za žeravice u grudima,
za oštre čavle pod stopalima,
dok energično govori ti:
Nemoj me nazvati. Nikada više!
Zar ne znaš da, dok u sumnji pržiš se,
tu sam, uvijek za… i uz tebe?
A kada doznao bi
da raspadam se kada kažem ti: Idi…
nikada više ne bi me pronašao, niti čuo.
(Ah, nisu pjesnici ´čuđenje u svijetu´,
nego žene koje vole!)
Mrakom i tišinom bojam
svoje uzavrele osjećaje
i ne dopuštam im da te povrijede.
Post je objavljen 16.06.2025. u 10:54 sati.