Svakoga jutra budim se s nadom,
da voljet ću ga manje, a sebe više,
ali uhvatim se kako pratim kradom
gdje pustolovna duša šarmera diše.
Počesto zovem i molim tebe, Boga,
da mangup bude moja najmanja briga,
da u središtu kukavnog srca moga
šarmer bude s gnušanjem pročitana knjiga.
Možda molitve nisu dovoljno glasne
ili nisu sletjele na izvorište kiše,
ali prigni uho kad mi muka prasne:
Daj da volim ga manje, a sebe više.
Mom viđenju jedino ispravno bilo bi
da nagradiš ustrajnu vjeru i ufanje,
kada čuješ kako moja duša drobi:
Daj da sebe volim više, a njega manje.
Ti znaš da meni ne trebaju čuda,
priznanja, medalje, ni velike riječi,
tek poštedi me nesretnoga usuda…
i šarmera od mojega života odaleči.
Post je objavljen 28.06.2025. u 16:22 sati.